«Pakińcie mnie movu maju, pakińcie žyćcio mnie!»
Ryhor Baradulin, Anatol Viarcinski, Anatol Sidarevič i Michaś Skobła havorać pra adnu z emblematyčnych postaciaŭ biełaruskaj kultury XX stahodździa — Pimiena Pančanku.
Ryhor Baradulin, Anatol Viarcinski, Anatol Sidarevič i Michaś Skobła havorać pra adnu z emblematyčnych postaciaŭ biełaruskaj kultury XX stahodździa — Pimiena Pančanku.
Michaś Skobła: «Spadarstva, minułaja hutarka ŭ «Domie litaratara» pryśviačałasia Janku Brylu. Siońnia my pahavorym pra Pimiena Pančanku. Pieršaje, što kidajecca ŭ vočy, – peŭnaje padabienstva ich losaŭ. Naradzilisia jany ŭ dalokim užo 1917 hodzie, u miesiacy žniŭni: Bryl – 4 žniŭnia, Pančanka – 23‑ha. Pryčym, abodva – za miežami Biełarusi: Bryl – na Čornym mory, u Adesie, a Pančanka – na mory Bałtyjskim, u Talinie. Abodva stali narodnymi piśmieńnikami. Ale adzin žyŭ u Zachodniaj Biełarusi, a druhi – va Ŭschodniaj. Heta niejak adbiłasia na ichnim śvietahladzie, na tvorčaści?»
Anatol Sidarevič: «Hetaje pakaleńnie nazyvali «ravieśnikami Kastryčnika». Bryla chłopčykam z Adesy pryvoziać u Zachodniuju Biełaruś, padletka Pimiena z Talinu – va Ŭschodniuju. Chłopcu trynaccać hadoŭ, pieršaja častka jahonaha staleńnia prypała na biełarusizacyju. A kali jon padros, pačaŭsia viadomy chapun 1930 hodu, vysyłki 1931‑ha. Spačatku jon čytaŭ u školnych čytankach Maksima Hareckaha, Jazepa Losika, Ściapana Niekraševiča, a potym usio heta było sa školnych prahramaŭ vykinuta. U 30‑ia hady Pančanka prychodzić studentam u Pedahahičny instytut, a tam praciahvajecca hetaja «čystka» padručnikaŭ. Pakaleńnie Pančanki ŭ savieckaj častcy Biełarusi – heta traŭmavanaje pakaleńnie».
Anatol Viarcinski: «Heta tak: adzin ź ich, vialikich biełarusaŭ, byŭ zachodnikam, druhi – uschodnikam. Ale jość i ŭ najnoŭšaj historyi Biełarusi data, «pad jakoj» jany cudoŭna syšlisia. Ja maju na ŭvazie Pieršy kanhres demakratyčnych siłaŭ. Na im jašče vystupali Zacharanka i Karpienka, panavała atmasfera adnadumstva, imknieńnie adstajać Kanstytucyjny ład, demakratyju, zapratestavać suprać novaha režymu, jaki pačynaŭ nabirać svaje siły. Usio heta zapomniłasia, ale ci nia samy jarki ŭspamin – vystup na kanhresie Janki Bryla, jon adkryvaŭ kanhres. Pamiataju, jon skazaŭ, što kali jamu prapanavali vysoki honar vystupić pierad udzielnikami kanhresu, to ŭ jahonaj pamiaci ŭspłyli radki niezabyŭnaha Pimiena Pančanki, napisanyja ŭ dalokim frantavym hodzie: «I adna ŭ mianie siońnia pra radzimu tryvoha, i adna ŭ mianie siońnia na radzimu daroha».
«Siahońnia nie zasnu. Mianie tak dziŭna chvalać, jak śpiełuju sasnu, jakuju zaŭtra zvalać»
Skobła: «Mnie taksama pryhadałasia adno čatyrochradkoŭje Pančanki: «Siahońnia nie zasnu. Mianie tak dziŭna chvalać, jak śpiełuju sasnu, jakuju zaŭtra zvalać». I sapraŭdy – i chvalili, i ŭzvyšali, i pažyćciova ŭzvodzili ŭ litaraturny panteon. A kali zirnuć z dnia siońniašniaha: ci ŭsio, napisanaje Pančankam, vytrymała vyprabavańnie časam?»
Viarcinski: «Pavodle duchu – usio, u sensie faktahrafii, mahčyma, treba było b sioje‑toje padredahavać... Ale siońnia ŭ nas hutarka pra vialikaha paeta. A, pavodle antyčnaha aŭtara, takija dni ŭ cyvilizavanych krainach adznačajucca biełym kamieniem».
Ryhor Baradulin: «Biezumoŭna, nia ŭsio sa stvoranaha Pančankam pierakročyła ŭ XXI stahodździe, tut ja zhodny z Anatolem Viarcinskim. Lubaja paezija, asabliva kali jana z takim publicystyčnym uchiłam, jak u Pančanki, pakidaje častku siabie ŭ svaim časie. Darahi chleb da abiedu. Pimien byŭ synam svajho času j adnačasova pasynkam svajho času. Tamu što niaźmienna vystupaŭ suprać aficyjozu, zrazumieła, nakolki heta było mahčyma ŭ toj čas. Ułada jaho ŭsio ž nie lubiła. U Pančanku jak by zmahalisia liryk z publicystam. I, jak praviła, pieramahaŭ liryk».
«Čamu zad biurakratyčny dušyć ład demakratyčny»
Skobła: «Pa śmierci Pančanki davodziłasia čuć ad jahonych siabroŭ, što ŭ paeta za brežnieŭskim časam naźbirałasia cełaja kniha vieršaŭ, zabaronienych cenzuraj. Dzie jany?»
Viarcinski: «Nia dumaju, što ŭ Pančanki zastałosia šmat vieršaŭ u šufladach. Admietnaść jahonaha tvorčaha,mastakoŭskaha losu ŭ tym, što jamu ŭsio ž udavałasia pradziracca praz cenzurnyja rahatki, havaryć toje, pra što druhim havaryć nie dazvalałasia, pra što druhija havaryć bajalisia. Nu, pra tych samych prystasavancaŭ, pra vysokija kabinety, pra biurakrataŭ».
Skobła: «Vy, Anatol Illič, zdajecca, mieli dačynieńnie da padrychtoŭki paśmiarotnaha zboru tvoraŭ paeta?»
Viarcinski: «Tak, udava Pančanki Zoja Kiryłaŭna źviartałasia da mianie ŭ časie padrychtoŭki zboru tvoraŭ. My siadali razam, prachodzilisia pa knihach, railisia nakont taho ci inšaha tvoru. Spačatku zbor akreślivaŭsia ŭ piaci tamach, navat z ulikam adkładzienych, adsiejanych. Los hetaha zboru akazaŭsia sumnym: spačatku ŭ vydaviectvie ź piaci tamoŭ zastałosia try, a potym i trochtamovik «pakłali pad sukno»... Pančanka – adzin ź niamnohich našych paetaŭ, kaho raźnieśli na cytaty. Uva ŭsich na pamiaci jahonyja vysłoŭi: «Biez čałaviečnaści nia budzie i viečnaści», «Čamu zad biurakratyčny dušyć ład demakratyčny», «A stracić hodnaść – nievynosna» i h.d. U hetych radkach – uvieś charaktar paeta, u siońniašniaj paezii prysutničajuć jaho intanacyi».
Skobła: «Pra «charaktar» majo nastupnaje pytańnie. U 1992 hodzie mnie daviałosia sustrakacca z Pančankam, i jon raskazaŭ, jak jaho ŭ Hałoŭlicie prymusili pierapisać vierš «Rodnaja mova», jaki pačynajecca: «Kažuć, mova maja admiraje viek svoj cichi, joj źniknuć para...» Dyk voś, tvor zakančvaŭsia radkami: «Ci płaču ja, ci piaju, vosień, na vulicy ciomna... Pakińcie mnie movu maju, pakińcie žyćcio mnie!» Hałoŭlit skazaŭ – takoje drukavać nielha, i paet pasłuchmiana pierapisaŭ. Čamu ŭsio ž pierapisaŭ? Nie chapiła charaktaru?»
Sidarevič: «Kaniečnie, možna być maksymalistam i vyrašać : «abo ŭsio, abo ničoha». Pimien Pančanka, vidać, abraŭ treci šlach – «choć što‑niebudź».
Viarcinski: «Paet niečym achviaravaŭ dziela hałoŭnaha. Bo navat biez taje pracytavanaje strafy vierš «Rodnaja mova» prahučaŭ mahutna: «Kali chto zahadaje – nia treba, adračecca ad movy narod...» A heta ž byli 1960‑ia hady, i zahadniki, što siadzieli ŭ vysokich kabinetach, paznali siabie».
«Choć što‑niebudź»
Sidarevič: «My robim vialikaje hłupstva, kali nia pišam memuaraŭ. Nu, Vasil Bykaŭ napisaŭ... Ale ja nie čytaŭ memuaraŭ tych ludziej, jakija pracavali ŭ časopisie «Maładość», kali tam byŭ hałoŭnym redaktaram Pimien Pančanka.
Škada. Kab takija memuary byli napisanyja, my b napeŭna viedali, jak u «Maładości» zmahalisia z cenzuraj. Vy pahladzicie – u časie redaktarstva Pančanki ŭ časopisie raśćviŭ talent Vasila Bykava».
Skobła: «U 1965 hodzie Pančanka nadrukavaŭ apovieść «Miortvym nie balić», i byŭ za heta źniaty z pasady. My bolš viedajem pra «bykaŭskuju epapeju» ŭ časopisie «Novyj mir», pra rolu Tvardoŭskaha ŭ tvorčym losie Bykava. A pra analahičny mužny ŭčynak Pančanki niejak zabyvajemsia.»
Sidarevič: «Sprava ŭ tym, što kali źjaviłasia apovieść «Miortvym nie balić» na staronkach «Maładości», naša krytyka paviała siabie davoli karektna. Nichto nie advažyŭsia rabić palityčnyja danosy. Ale kali tvor trapiŭ da ŭsiesajuznaha čytača, kali jaho pračytali i ŭzbek, i hruzin, i łatyš, i estoniec, heta była ŭžo inšaja sytuacyja. Pieršym recenzentam «Miortvym nie balić» u maskoŭskich vydańniach byŭ naš ziemlačok – čałaviek pa proźviščy Sieŭruk. U biełaruskich vydańniach jon zachaplaŭsia apovieściu, a potym jamu ŭstavili mazhi ŭ Maskvie, paabiacali karjeru, i jon na rasiejski pierakład apovieści napisaŭ svoj viadomy raznosny opus».
Skobła: «Anatol Illič, vy pamiatajecie toj čas. Jakim byŭ Pančanka‑redaktar?»
Viarcinski: «Chadziła, jak bajka, z vusnaŭ vusny vysłoŭje zahadčyka adździełu paezii Mikoły Aŭramčyka: «Ja vašy vieršy ŭchvaliŭ, padrychtavaŭ da druku, ale jak skaža Pimien...» Pimien byŭ sapraŭdnym redaktaram, nie idealahičnym nahladčykam, a pilnavaŭsia najpierš svajho biezdakornaha mastackaha hustu. Jon vydatna adčuvaŭ paeziju. Ja na ŭłasnym dośviedzie pierakanaŭsia. Pamiataju, prynios u «Maładość» nizku vieršaŭ, i adzin ź ich pačynaŭsia radkami: «Patronaŭ – adna abojma, ich u abojmie piać, a vorahaŭ – cełaja płojma: z kaho pačynać?» I ja tam pačynaŭ... Pimien Jemialjanavič tady mianie paŭščuvaŭ: «Nu što ty, paet, uziaŭ nahan i pačaŭ stralać...» Zaklikaŭ mianie da miłasernaści, da pačućcia miery. I mnie daviałosia zabrać toj vierš».
«Ja ros biazdumnym durniem, jak i ŭsie»
Skobła: «Kažuć, niepatrebščyna – ryfmy navat hienijaŭ. A što rabić z treščynaj? Pomnicie – Hiejne». Heta apelacyja Pančanki da viadomaha vysłoŭja Hajnrycha Hajne: «Śviet raskałoŭsia, i treščyna prajšła praz serca paeta». I sapraŭdy, Pančanka vielmi mnohaje prapuskaŭ praz svajo serca. U vyniku časam źjaŭlalisia vieršy, jakija Janka Bryl nazvaŭ «hazetnaj filazofijaj». A ci sumiaščalnaja ŭvohule publicystyka z paezijaj?»
Sidarevič: «A čamu nie? Nichto ž nie asprečyć, što Majakoŭski byŭ adnačasna i paetam, i trybunam. A ŭ Pančanki pačytajcie jaho znakamituju «Paemu soramu i hnievu»:
Ja ros biazdumnym durniem, jak i ŭsie,
I słaviŭ roskvit,
Śvietły viek mašynny.
Hladzieŭ z pahardaj na kania ŭ aŭsie,
Na voz baćkoŭski śviežaj kaniušyny.
Ja cerkvy zakryvaŭ,
Ja abrazy paliŭ,
Sialanskuju majomaść pierapisvaŭ.
I niuchali niščymnyja pali
Karoŭ hałodnych
Rodnyja mnie pysy...
Kali łaska – vydatnaja publicystyčnaja paezija! Pančanka byŭ čałaviekam svajho času i taksama paddavaŭsia kamunistyčnaj prapahandzie, hetaj abłudzie, hetaj ahitacyi. Ale Pančanka nia byŭ niaščyrym. U svaich pamyłkach jon taksama byŭ ščyrym. I što istotna – nie pierabiraŭ mieru. Pamiataju, jak u 1950‑ia hady ja za dva viečary pračytaŭ jahony čyrvony dvuchtomavik, ale nia pamiataju pančankaŭskich vieršaŭ pra Stalina».
Skobła: «Dyk dvutomavik toj vychodziŭ u 1959 hodzie, tamu i nie «pamiatajecie». Nasamreč, byli ŭ jaho vieršy i pra «baćku narodaŭ». Jon i paźniej «pravadyrskaj» temy nie curaŭsia. Voś vierš pačatku 1980‑ch: «Pamiž epoch nievyraznych i šerych... u Biełarusi byli najvialikšyja troje: Kalinoŭski, Kupała, Mašeraŭ...»
Baradulin: «Mašeraŭ – pryhožaja lehienda, stvoranaja kamunistami j biełaruskimi litaratarami. U paraŭnańni z usimi astatnimi heta byŭ bolš‑mienš spakojny kiraŭnik, były viaskovy nastaŭnik. I našy piśmieńniki staralisia praź jaho niešta zrabić dla biełaruskaj kultury, litaratury, vypravić katastrafičnaje ŭžo tady stanovišča z movaj. Ale, pa vialikim rachunku, z hetaha ničoha nie atrymlivałasia. Pakolki Mašeraŭ aryjentavaŭsia na Maskvu, a Maskva dyktavała zusim druhoje».
Viarcinski: «Ja chacieŭ by nahadać adzin fenomen paezii Pimiena Pančanki. U joj rabiłasia arhaničnym spłavam pobytavaje i ŭźniosła‑idealnaje. Inačaj kažučy – ziamnoje j niabiesnaje. Hetyja jahonyja paryvańni ŭ budučyniu, da absalutu, da ideału. Časam, ja zhodny, jon źbivaŭsia na «hazetnuju filazofiju», ale siłaj pančankaŭskaha talentu i jana vychodziła na niejkaje niezvyčajnaje abahulnieńnie».
List Harbačovu: čaho ŭdałosia damahčysia biełaruskaj intelihiencyi?
Skobła: «Nia tak daŭno maskoŭski časopis «Istoričieskij archiv» apublikavaŭ cikavy dakument – list biełaruskich dziejačaŭ kultury na adras Michaiła Harbačova ŭ abaronu toj samaj nacyjanalnaj kultury. Pad listom – podpisy Vasila Bykava, Ryhora Baradulina, Janki Bryla, Pimiena Pančanki, Stefanii Staniuty, Jaŭhiena Kulika dy inšych. I, jak mnie zdajecca, heta byŭ adzin ź niešmatlikich listoŭ va ŭładu, jaki daŭ stanoŭčyja vyniki...»
Sidarevič: «U 1980‑ia hady ŭłada ŭ Biełarusi apynułasia ŭ dzikim stanoviščy. Niechta Valery Piačeńnikaŭ, zdajecca, inžyner‑radyjotechnik, staŭ sakratarom CK KPB pa idealohii. Čałaviek siadzieŭ u prezydyjumach piśmieńnickich źjezdaŭ i nie razumieŭ, pra što havorka: jon hetych imionaŭ nia čuŭ, jon hetych tvoraŭ nie čytaŭ. Kamunistyčny režym u Biełarusi ŭstupaŭ padčas Sakałova, Dziemiancieja j Piačeńnikava ŭ stadyju debilizmu. Heta ŭžo było vyradžeńnie.
A list toj byŭ vyklikany bolem, hnievam, u peŭnym sensie – nadziejaj. I z taho, što prapanoŭvałasia, niamała było ažyćcioŭlena. List prajšoŭ praz usie partyjnyja instancyi ŭ Maskvie, viarnuŭsia ŭ Biełaruś z peŭnymi rezalucyjami. I ŭrešcie biełarusam było dazvolena vypuskać navukova–metadyčny časopis «Biełaruskaja mova i litaratura ŭ škole» (potym – «Rodnaje słova»), było dazvolena vydańnie časopisaŭ «Spadčyna» i «Krynica». Ja byŭ pieršym zahadčykam adździełu litaratury ŭ «Krynicy», i mnie pryjemna ŭspomnić toj čas, kali časopis pajšoŭ vialikim nakładam u maładziovuju aŭdytoryju. Ja dakładna pamiataju, što namenklaturu pierakładnych knih zaćviardžała Maskva. I voś paśla taho lista ŭ «Mastackaj litaratury» była zasnavanaja biblijatečka ŭsiaśvietnaj klasyki. Pamiataju, jak pačała vychodzić zamiežnaja proza ŭ dobrym afarmleńni. Stała mahčyma ŭ 1990 hodzie šyrokaje śviatkavańnie 500‑hodździa Franciška Skaryny, cełaja seryja knih vyjšła da jubileju. Tak što siaho‑taho našaj intelihiencyi tady ŭdałosia damahčysia».
Pimien Pančanka: «Zamiest biełaha koleru bajaźlivyja čynoŭniki źmiaścili na dziaržaŭny ściah karunki z žanočaj spadnicy. Nu j symbal...»
Viarcinski: «Podpis Pančanki pad tym listom byŭ nievypadkovym. Na toj čas ja byŭ redaktaram tydniovika «Litaratura i mastactva». I, moža być, dziakujučy pryhadanamu listu, na staronkach «LiMu» ŭdałosia apublikavać takija artykuły Pančanki, jak «Syny ci pasynki losu?», «Jak nam nazyvacca?» i druhija. Zvyčajna, Pančanka mnie telefanavaŭ, a časam i list pisaŭ, potym ja išoŭ da jaho dachaty, i na padstavie lista my abmiarkoŭvali čarhovy artykuł na aktualnuju temu. Pamiataju jahony artykuł pra toje, jakim pavinien być biełaruski ściah. U 1952 hodzie beeseseraŭski ściah byŭ dapoŭnieny biełaj pałoskaj ź biełaruskim arnamentam. I Pančanka pisaŭ u artykule: «Niekali bajaźlivyja čynoŭniki zamiest biełaha koleru naviazali ściahu karunki z žanočaj spadnicy. Ź ciaham času pryvykli, zabylisia, a ŭ toj, pamiataju, čas ź biełaruskaha ściahu śmiajalisia: nu i symbal...»
Skobła: «Pimien Pančanka zakončyŭ Mienski pedahahičny instytut, jaki siońnia nosić imia Maksima Tanka. Kali paraŭnać: akurat ciapier vychodzić Zbor tvoraŭ Tanka ŭ 13 tamach, a Pančankaŭ trochtomavik dvanaccać hadoŭ lažyć u vydaviectvie. Čamu tak – abodva paety aficyjna pryznanyja, ale adnamu i paśmiarotnaja słava, a druhomu – dziaržaŭny niabyt?»
Baradulin: «Pančanku ŭłada nikoli nie lubiła. Pančanku čynoŭniki zaŭsiody pabojvalisia. I heta pa inercyi zastałosia da ciapierašniaha času. A Maksim Tank... Usłuchajciesia ŭ sam pseŭdanim: tank dy jašče kulamiot «maksim». Maksim Tank byŭ chitrejšy. Ja ničoha suprać jaho nia maju, ale Tank adziny z Zachodniaj Biełarusi byŭ ablaŭreačany, abpremijavany. A Pančanku ŭvieś čas skubli, ułada jaho lubiła «praz zuby».
«Vyjšła znoŭ niespadziavanka, atrymałasia niałoŭka: na rukach nasili Tanka, a ŭ hieroi vyjšaŭ Broŭka»
Sidarevič: «Niezdarma ž klasyk skazaŭ: «Boh nia roŭna dziele». Maksim Tank, nakolki ja pamiataju, nikoli kalektyŭnych listoŭ nie padpisvaŭ. Jon načalstvu asabliva za skuru nie załaziŭ, soli tudy nie zasypaŭ i kipieniu nie zalivaŭ. A čynoŭny lud, asabliva balšavickaj zakvaski, vielmi złapomny. Z prysvajeńnia imia Tanka staličnamu Pedinstytutu pakieplivaŭ navat taki siabra abodvuch narodnych paetaŭ, jak Janka Bryl. Kazaŭ – lepš imia Maksima dali b Biełaruskamu dziaržaŭnamu ŭniversytetu kultury. Toje, što Pančanku nie šancuje na ŭviekaviečańnie pamiaci ŭ postaci Zboru tvoraŭ, ja tłumaču tolki voś hetaj złapomnaściu ŭłady. Bo ŭ zbory tvoraŭ daviałosia b nadrukavać i toj list u CK KPSS».
Viarcinski: «Mnie zhadałasia, jak u svoj čas vyrašałasia pytańnie: kamu nadać zvańnie Hieroja sacyjalistyčnaj pracy – Tanku ci Broŭku. I chadziła tady epihrama, da napisańnia jakoje, pryznajusia, ja mieŭ dačynieńnie: «Vyjšła znoŭ niespadziavanka, atrymałasia niałoŭka: na rukach nasili Tanka, a ŭ hieroi vyjšaŭ Broŭka». U adnosinach da Pančanki, tut ja zhodzien, praciahvaje dziejničać dziaržaŭnaja pomsta».
Sidarevič: «Vy zhadali pra «hierojstva». Ź Pimienam Pančankam atrymałasia toje samaje. U Maskvu adpravili dakumenty na Pančanku – dla pradstaŭleńnia na Hieroja sacpracy. Ale «vyjšła niespadziavanka, atrymałasia niałoŭka» – zorku Hieroja tady atrymaŭ Ivan Šamiakin».
«I strašna zapytać u rodnaha naroda – «što ŭ Pimienie tabie maim?»
Skobła: «U memuarach Pančanka pryhadvaŭ, jak pry sustrečach jahony maskoŭski siabra Michaił Śviatłoŭ zaciahvaŭ žartoŭnuju aryju: «Čto v Pimienie tiebie mojom?» I dalej Pimien Jemialjanavič piša: «I strašna zapytać u rodnaha naroda – «što ŭ Pimienie tabie maim?» Što dla vas asabista – «u Pimienie?»
Sidarevič: «Pačytajcie vieršy Pančanki, napisanyja ŭ 1980‑ia hady. Tam – zahłybleńnie ŭ filazofiju, u ekzystencyjnuju tematyku. Ci nia dziŭna – były kamsamolski aktyvist, kamunist Pančanka piša ŭ vieršy «Ździŭleńnie»:
Nie havarycie mnie pra hieny,
Nie havarycie mnie pra kod...
Jaki jon, toj kaśmičny hienij,
Što skłaŭ žyćcia niaspynny chod?
Zakony viečnaha kružeńnia:
Raści, ćviści, śpiavać, šumieć.
Tut śmierć –
I znoŭku naradžeńnie,
Žyćcio –
I znoŭ hłuchaja śmierć.
Stvaryŭ jon vielič i mizernaść
Bieź mikraskopaŭ, EVM,
Ukłaŭ u makavaje ziernie
Najrazumniejšuju z system:
Admietny koler, rost i formu,
Zialony list i hnutki stvoł;
Žyćcia piaščotnuju ruchomaść,
I tonki pach, i charastvo...
Pra kaho hety vierš? «Kaśmičny hienij» – heta ž Boh! Tamu ja lublu filazofskuju liryku Pančanki, ja lublu jaho tam, dzie jon lubujecca pryrodaj, u jaho jość vydatnaja pejzažnaja liryka! Pimien Pančanka – čałaviek, jakoha ja zaŭsiody pavažaŭ i ŭ jakim nikoli nie rasčaravaŭsia».
Baradulin: «U Pimienie» mnie darahija – ščyraść, niespakoj, najčyściejšaja biełaruskaja duša. Jon jak moh, nakolki jamu heta ŭdavałasia, adhaniaŭ chmary ad biełaruskaha słova».
Viarcinski: «Pačućcio spraviadlivaści, pačućcio vinavataści najbolš charakternyja dla tvorčaści Pančanki. Časam na mienskich vulicach ja baču šykoŭnyja bih‑bordy z nadpisami: ci to «Biełaruś dla narodu, ci to narod – dla Biełarusi». I ja zaŭsiody pryhadvaju radki Pančanki:
Havorycie, što vyjšli vy z narodu?
Adkul? Kudy? Jakoj ciapier parody?
Ja sa svajho narodu nie vychodziŭ
i žyć da skonu budu u narodzie.
Mnie soramna narod ahitavać,
kab ludzi bolš i bolš štodnia rabili:
miasili hlinu, vałuny drabili,
jon viedaje i sam, jak pracavać.
Pimien Pančanka ŭ svaich tvorach paśladoŭna śćviardžaŭ hodnaść biełarusa, jaho prava na ŭvahu j pavahu druhich narodaŭ, prava mieć svaju chatu, movu, kulturu j svaju sapraŭdnuju paeziju».