Niaklajeŭ: Šancy Biełarusi na Nobieleŭskuju premiju jak nikoli vysokija
10 kastryčnika členy Šviedskaj akademii nazavuć imia łaŭreata Nobieleŭskaj premii pa litaratury.
U hetym hodzie siarod pretendentaŭ na zvańnie łaŭreata —biełaruskaja piśmieńnica Śviatłana Aleksijevič. U minułyja hady na Nobieleŭskuju premiju vyłučalisia biełaruskija litaratary Vasil Bykaŭ, Ryhor Baradulin i Uładzimir Niaklajeŭ. Apošni, darečy, tolki što viarnuŭsia sa Stakholma. Jakija, na jaho dumku, realnyja šancy Śviatłany Aleksijevič atrymać Nobieleŭskuju premiju?
— Dastatkova vysokija. Možna skazać: vysokija jak nikoli.
— Što, navat vyšejšyja, čym kali na hetuju premiju vyłučaŭsia Vasil Bykaŭ?
— Tak, vyšejšyja.
— Bo ŭ bukmiekieraŭ Aleksijevič na trecim-čaćviortym miescach?
- Zusim nie. Ni Džejms Rotman, ni Rendzi Šekman, ni Tomas Ziudaŭ, jakija stali łaŭreatami Nobieleŭskaj premii pa miedycynie, u śpisach bukmiekieraŭ naohuł nie značylisia. Nikoli nielha viedać napierad, jak projdzie hałasavańnie, — heta vam nie biełaruskija «vybary». Naprykład, hałoŭnym pretendentam na samuju pieršuju litaraturnuju «Nobieleŭskuju premiju» ličyŭsia Leŭ Tałstoj, a atrymaŭ jaje Rene Siuli-Prudom. Voś vy choć viedajecie, chto jon? Prazaik? Dramaturh? Paet?
— Paet i eseist. Ale ŭ takim vypadku tym bolš niezrazumieła, čamu vy kažacie ab vysokich šancach Aleksijevič?
— Bo jaje vyłučeńnie na premiju vielmi dobra padrychtavanaje. Pierš za ŭsio, joju samoj, jana ž napisała za 30 hadoŭ 6 knih, amal kožnaja ź jakich stanaviłasia nie prosta knihaj, a padziejaj. Heta nie prosta, za ŭsim hetym — vielizarnaja praca.
— Ale ž i kožnaja kniha Vasila Bykava była vialikaj padziejaj…
— U nas u krainie - tak. Ale da hetych padziejaŭ nie byli padrychtavanyja členy Šviedskaj akademii …
U 2001 hodzie, kali Bykaŭ byŭ vyłučany na premiju, ja pierad samym hałasavańniem, jak i ciapier, apynuŭsia ŭ Stakholmie. Dla mianie (jak i dla ŭsich, chto lubić Bykava, a značyć, lubić nie tolki litaraturu, a bolš: lubić Biełaruś) było vielmi važna, kab Vasil Bykaŭ (i mienavita jon) staŭ łaŭreatam - i ja, jak moh, sprabavaŭ hetamu sadziejničać.
Sustrakaŭsia z akademikami — i ŭ razmovach ź imi zaŭvažyŭ, što kazać im pra Bykava … nu, skažam tak, ciažka. Bo ŭ Šviecyi ŭ toj čas — nivodnaj jaho knihi pa-šviedsku, a na anhlijskuju apovieść «Miortvym nie balić» pieraviali tolki praź dziesiać hadoŭ.
I tolki tady jaje pierakładčyk Džozef Mozur skazaŭ: «Ja pierakanany, što kali b hetaja apovieść była vydadziena pa-anhlijsku nie ŭ 2010-m, a ŭ 1966 hodzie, imia Vasila Bykava było b viadoma na Zachadzie nie mienš, čym imia Alaksandra Sałžanicyna».
A voś što kazaŭ prafiesar Łondanskaha univiersiteta, śpiecyjalist pa ruskaj i biełaruskaj litaratury Arnold Makmilin, kali na Nobieleŭskuju premiju vyłučyli Ryhora Baradulina: «Ja atrymaŭ ad kamiteta list z pytańniem:«Jak ja aceńvaju jaho tvorčaść?». Viadoma, ja liču eho hienijem. Ale pačaŭ šukać pierakłady, kab pierakanać akademikaŭ, a pierakładaŭ na anhlijskuju amal niama. Tyja, što jość, vielmi prymityŭnyja. Sam, naturalna, čytaju Baradulina ŭ aryhinale, ale heta ne dapamahło Nobieleŭskamu kamitetu».
Dyk voś u vypadku sa Śviatłanaj Aleksijevič siabry Nobieleŭskaha kamiteta padobnych ciažkaściaŭ nie adčuvali. I nie tolki tamu, što knihi jaje jość u pierakładach i na šviedskuju, i na anhlijskuju, ale i tamu, što arhanizacyi, jakija vyłučyli Aleksijevič na premiju (naprykład, Šviedski PEN-centr), praviali niemałuju pracu, tak by mović, «pa prapahandzie i ahitacyi»: byŭ vydatny mieniedžmient. Hetaha ni Biełaruski PEN-centr, ni Sajuz biełaruskich piśmieńnikaŭ, jakija vyłučali na premiju Bykava, Baradulina, prosta nie ŭ stanie byli zrabić, tym bolš za miažoj.
— Niekatoryja biełaruskija piśmieńniki, kali mierkavać pa niekatorych publikacyjach i kamientarach u internecie, byli navat suprać vyłučeńnia Aleksijevič na Nobieleŭskuju premiju. Maŭlaŭ, piša jana na ruskaj movie, i kali atrymaje premiju, to premija hetaja budzie naležać nie biełaruskaj, a ruskaj litaratury …
— Pa kamientarach u internecie ni pra što sudzić nie mahu, b ich nie čytaju, a što da niekatorych publikacyj … Viedajecie, što napisali Vilhielm Renthien i Filip Lenard, nobieleŭskija łaŭreaty pa fizicy, kali na premiju vyłučyli Albierta Ejnštejna? Jany napisali listy ŭ Šviedskuju akademiju, kab Ejnštejnu premiju nie davali. I zusim nie tamu, što nie razumieli teoryi adnosnaści (dy i premiju Ejnštejn atrymaŭ nie za jaje). U vypadku z Renthienam heta tłumačyłasia jak by pryncypovaściu, u vypadku ź Lenarda— antysiemityzmam, ale ŭ asnovie i pierad usim była zajzdraść da suśvietnaj słavy Ejnštejna.
«Zajzdraść lohka pierakładajecca na ŭsie movy śvietu», - voś što ja tłumačyŭ šviedskim akademikam, kali zdaralisia razmovy (a takija razmovy zdaralisia) ab «niebiełaruskaj» Aleksijevič i nieprymańni jaje tvorčaści biełaruskimi piśmieńnikami. Darečy, jakimi?..
Ja nie čuŭ, kab pra knihi Aleksijevič admoŭna vykazvaŭsia chto-niebudź z najbolš aŭtarytetnych biełaruskich piśmieńnikaŭ. Ni raniej (Vasil Bykaŭ, Aleś Adamovič abo Uładzimir Karatkievič), ni ciapier ( Ryhor Baradulin, Hienadź Buraŭkin ci Viktar Kaźko).
— Ale Aleksijevič sama kaža, što vychavana nie biełaruskaj, a ruskaj kulturaj …
— Jakoj ruskaj kulturaj? Jana žyła ŭ XIX stahodździ?.. A ŭ XX stahodździ ŭsio ŭ SSSR vychoŭvalisia adnoj kulturaj: savieckaj. Inšaja sprava: chto i što zdoleŭ uziać z hetaj kultury? I jašče troški z boku … Tamu ŭ čym by ni pryznavałasia (mahčyma, kab ad jaje adčapilisia ) Aleksijevič, ja viedaju voś što. Kali ŭsia ruskaja litaratura vyjšła, jak śćviardžaŭ Dastajeŭski, z «Šyniala» Hohala, to ŭsia tvorčaść Aleksijevič - z dakumientalnaj knihi Alesia Adamoviča, Janki Bryla i Uładzimira Kaleśnika «Ja z vohniennaj vioski». Adamovič — jaje litaraturny chrosny. Jaje knihi — raźvićcio asnoŭnaj temy biełaruskaj litaratury, jany znachodziacca ŭ kantekście hetaj litaratury i joj naležać.
Siońniašniaja zasłuha Aleksijevič u tym, što jana ździajśniaje praryŭ biełaruskaj litaratury ŭ litaraturu jeŭrapiejskuju.
Tudy, dzie dla našaj kultury, dla našaj krainy jość svajo miesca, jakoje doŭhi čas pustavała, pakolki jeŭrapiejcam zdavałasia, što jaho niama kamu zaniać. Tamu Nobieleŭskaja premija Śviatłanie Aleksijevič - heta premija ŭsioj našaj litaratury, jakaja daŭno jaje zasłužyła. Choć by tamu, što mienavita namahańniami nacyjanalnaj litaratury sfarmavałasia chaj pakul nie ŭzdužełaja, ale ŭsio ž nacyja. I chaj nie adrazu, pastupova, ale jana taksama zojmie svajo miesca ŭ siamji jeŭrapiejskich narodaŭ.
— Ale ŭ vypadku hetaj pieramohi miesca ŭ śpisie nobieleŭskich łaŭreataŭ zojmie ŭsio ž taki Aleksijevič, a nie Bykaŭ, nie Baradulin, nie vy …
— Daremna sprabujecie raspalić ŭva mnie pačućcio zajzdraści — ja nie Renthien.
Tak, idealnym varyjantam była b Nobieleŭskaja premija Vasilu Bykavu. Na žal, hetaha nie zdaryłasia.
Jak nie zdaryłasia hetaha i pry vyłučeńni na Nobieleŭskuju premiju Ryhora Baradulina. Ale jany vyłučalisia niezdarma, bo dapamoha Śviatłanie, dapamahli. Padrychtavali dla jaje ŭ Stakholmie biełaruskuju hlebu. Zrazumieła, ničoha b heta nie dało, kali b sama Aleksijevič nie zasłuhoŭvała premii. A jana jaje zasłuhoŭvaje. I kali (daj Boh!) usio na hety raz składziecca, zdarycca, to premiju atrymaje talenavitaja piśmieńnica, jakaja stvaryła litaraturnyja teksty vysokaha ŭzroŭniu.