Zimoj u Indyi, letam u Zaprudździ: biełaruskija daŭnšyftary pierabirajucca ŭ viosku FOTA
Dvanaccaty hod jak byłaja haradžanka Alesia Karžova pamianiała horad na viosku. U jaje troje dziaciej, i žančyna ŭpeŭnienaja, što viaskovaje vychavańnie lepš rychtuje ich da darosłaha žyćcia. Svaboda naviedała viaskoŭcaŭ u pieršym pakaleńni ŭ vioscy Małoje Zaprudździe Vałožynskaha rajonu.
Lubimaja hulnia na kamputary — «Super-ferma»
Dzie žyvie Alesia, možna vyznačyć, nie pytajučy ŭ miascovych — jejnaja chata rasfarbavanaja jarčej za astatnija, a zamiest tradycyjnaha płota ŭzdoŭž darohi vysadžanyja jełki.
Dzieci navučyli «razmaŭlać» sabaku Zorku. Jana ŭmieje navyć słova «mama»
Usie troje dziaciej — adzinaccacihadovaja Daryna, dziesiacihadovy Radamir i vaśmihadovy Jarasłaŭ — štodnia jeździać u sielskuju škołu ŭ susiedniuju viosku — ahraharadok Harodźki. Pryjechaŭšy sa škoły damoŭ, chłopcy kidajucca da kamputara pakazvać žurnalistam, kolki hulniaŭ u ich ustalavana.
«Heta «Superferma» — samaja lubimaja hulnia va ŭsich chłopčykaŭ u klasie, — pakazvaje Jarasłaŭ, kirujučy virtualnym traktaram. — Šmat u kaho mamy pracujuć na fermie. A tut u hulni treba rabić toje samaje, što ŭ ich na pracy».
Lubimaja hulnia na kamputary ŭ chłopcaŭ — «Superferma»
Alesia kaža, što joj chaciełasia b, kab dzieci bolš žyli žyvym, a nie virtualnym žyćciom. Ale zrabić ničoha ź ciahaj da hadžetaŭ jana nia moža.
«Vioska vioskaj, ale sučasny śviet całkam nasyčany hetymi technalohijami. U vioscy ničoha nie schavaješ. Jany ŭsie telefony i planšety imhnienna asvojvajuć».
Ale pry hetym Alesia adznačaje, što kali dzieci siadziać pierad kamputaram, možna być upeŭnienaj, što ŭ chacie ŭsio ŭ paradku, nichto ničoha nia ŭčynić.
Radamir pabudavaŭ domik na drevie, a Jarasłaŭ zavioŭ tam «harod»
Siarod «žyvych zabaŭ» na dvary — kaza Biełačka, sabaka — alaskinski małamut Zorka i trusik Pušok. Na adnoj ź jabłyniaŭ Radamir sam pabudavaŭ domik. Ciapier dzieci volny čas pravodziać pamiž kamputaram i domam na drevie. U domiku Jarasłaŭ trymaje svoj «harod» — pasadžanaje ŭ plastykavyja kantejnery roznaje nasieńnie. Jašče adzin harod u jaho doma — kalekcyja kaktusaŭ.
Zamiest kramy chodzim u les
Pakul chłopcy vyznačajuć, čyja čarha hulać u «Superfermu», Alesia hatuje boršč na abied. Usia siamja — vehietaryjanskaja, miasa na stale nie byvaje. Zamiest jaho ŭ sup idzie z tuzin roznych hatunkaŭ harodniny i ziołak.
Alesia hatuje i na plicie, i ŭ piečy
«Voś heta śnitka — padnožny korm. Samaja pieršaja zielanina dzikarosłaja. My jaje paŭsiul dadajom».
Ź ladoŭni Alesia dastaje vialiki draŭniany hryb, tak zvanuju hubu. Kažuć, na smak jana padobnaja da varanaj kaŭbasy. Štohod vyrastaje na adnoj i toj ža viarbie. A pobač raście tapola, na jakoj zvyčajna źbirajuć viešanki. Źjavilisia ŭžo i smaržki. Zamiest kramy možna ŭžo chadzić u les.
Kab zaparyć harbatu, Alesia idzie da svajoj «čajnaj hradki», dzie raście melisa, roznyja hatunki šałfieju, isop i miata. Da harbaty taksama naryvaje liścia parečak i kłubnic.
Alesia na svaich abšarach
Na inšych hradach u Alesi — zvyčajnaja harodnina. Raskidanaja sałoma akazvajecca pasadžanaj bulbaj. Byccam by mienavita tak raniej našy prodki jaje vyroščvali — pasypali raskidanuju pa poli bulbu ziamloj, popiełam i nakryvali sałomaj.
«Jana tady vychodzić čystaja, i nia treba ŭhnajeńniaŭ».
Bulbianišča pad sałomaj
Na harodzie, jak i ŭ astatniaj haspadarcy, dzieci dapamahajuć Alesi. Asabliva achvotna jany heta robiać za ŭznaharody — maroziva ci inšyja łasunki.
Zimoj u Indyi, letam — u Zaprudździ
Dzieci tym časam vykočvajuć svaje rovary. Usie jany časta jeździać da siabroŭ u Harodźki — heta dva kilametry ad Małoha Zaprudździa.
Ale čaściej hości pryjaždžajuć da Alesinych dziaciej. Asabliva letam, kali na viosku viartajucca haradžanie, što kupili tut damy.
Kožny ź dziaciej maje svoj rovar
«Tut damoŭ dvaccać vykupili haradzkija. Roznyja tvorčyja ludzi. Niechta pierajechaŭ całkam, ź dziećmi, jak i my, a niechta pryjaždžaje na leta. Zimoj — u Indyi, a letam — u Małym Zaprudździ».
Vałožynski rajon — viadomy siarod daŭnšyfteraŭ rehijon. Alesia kaža, što admysłova tut nichto nie arhanizoŭvaŭ pasieliščaŭ, ale pastupova sabrałasia cełaja vakolica blizkich pa duchu ludziej. Samy viadomy ź miascovych chutaroŭ — Šabli — siadziba muzyčnaha pradusera Ŭładzimiera Šablinskaha.
«Štoleta tut prachodziać festyvali i kancerty. Ja kali žyła ŭ horadzie, tak šmat nie chadziła na kancerty, jak tut».
Bolšaść «novych viaskoŭcaŭ» — byłyja haradžanie. Sama Alesia pierajechała z rodnaha Homiela ŭ svaju pieršuju viosku jašče 11 hod tamu.
«Baćki adrazu vielmi chvalavalisia za mianie. Maja maci ź vioski i viedaje jaje tolki z nehatyŭnaha boku: tam treba šmat pracavać, a hrošy nia płaciać. A jašče ŭsie pjuć navokał. Ale potym jana pabačyła, što žyć možna i pa-inšamu».
«Ofłajn-hulnia»
Vosiem hod Alesia žyła ŭ roznych vioskach pad Homielem. Ale potym paznajomiłasia ź Mikitam Konanavym — mienčukom, jaki pierajechaŭ u Małoje Zaprudździe. Da jaho jana i pierajechała try hady tamu. Ciapier šyje sabie viasielnuju sukienku — na Kupalle jany pabiarucca šlubam.
U pryrodzie jość usio nieabchodnaje j biaspłatna
Mikitavy ŭładańni — za piać chataŭ ad Alesinych. Mikita abjadnaŭ try ŭčastki, zakančvaje haściavuju chatu i «klub» — byłuju adrynu, dzie jany z Alesiaj źbirajucca pravodzić kancerty, seminary dy viečaryny.
Na ŭčastku Mikity nie spyniajecca budoŭla
«Voś kali ja žyła pad Homielem, ja siabie nie adčuvała tak dobra, jak tut. Pa-pieršaje, biez mužčyny, a pa-druhoje, nie było tak šmat susiedziaŭ-adnadumcaŭ».
Padčas razmovy da Alesi prychodzić jejnaja siabroŭka Kryścina Baranskaja ź Vialikaha Zaprudździa. Razam jany źbirajucca iści pa miatu i skrypień. Jak i Alesia, Kryścina z haradzkoj siamji.
«U mianie ŭsie da prababuli žyli ŭ horadzie. Ale mnie padabałasia pryroda, i ja pierajechała na viosku».
Usie babuli j prababuli Kryściny žyli ŭ horadzie. A ciapier i maci zadumałasia, kab pierajechać u viosku
Muž Kryściny vyrablaje barabany na prodaž. Z hetaha jany i žyvuć. Raz na tydzień Mikita jeździć u Vałožyn ci Miensk, dzie zapraŭlaje kartrydžy dla pryntaraŭ. Ale choča, kab z časam nia jon jeździŭ u horad, a haradžanie pryvozili hrošy ŭ viosku. Dziela hetaha jak najchutčej jany razam z Alesiaj starajucca skončyć haściavy domik i «klub».
«U vioscy hrošaj asabliva j nia treba, — kaža Kryścina. — Heta ŭ horadzie kramy, jakija prapanujuć tabie niepatrebnyja rečy. A ŭ pryrodzie, nasamreč, možna znajści ŭsio nieabchodnaje j zadarma».
Mikita zaniaty na budoŭli i ramoncie haściavoha doma i «klubu»
Bačačy inšy viaskovy ład žyćcia, u susiedniuju viosku pierajechała Mikitava maci. Pra pierajezd zadumałasia i maci Kryściny.
«Jana ŭsio žyćcio pražyła ŭ Miensku, a ciapier jaje taksama ciahnie pryroda. Tolki jana nie razumieje, jak vyrvacca z horadu. Napačatku i ja tak dumała: chiba jość žyćcio na vioscy?»
Raniej unuki jeździli da babulaŭ u viosku, ciapier — u horad
Alesia kaža, što mienavita na vioscy dzieci vyrastajuć lepš prystasavanymi da žyćcia. Ź dziacinstva jany tut pryvučajucca da pracy. Radamir užo ŭ čatyry hady moh kałoć drovy. Na vioscy ŭ dziaciej bolš samastojnaści i adkaznaści.
«U haradach takoha niama. Uvohule, ciapier vielmi šmat stała žanockich mužčyn».
Sapraŭdnyja pryhody dla dziaciej — prosta na dvary
I Alesia, i Kryścina marać całkam admiežavacca ad horadu i žyć aŭtanomna. Ale pakul heta zrabić niemahčyma: u miascovaj kramie jany nabyvajuć i masła, i krupy. Časam davodzicca jeździć u horad i samim.
Ciahnie ŭ horad i dziaciej. Alesia razumieje, što nieviadomaje ich zaŭždy vabić. Prynamsi raz na hod jany jeździać u Homiel da babuli.
«Raniej unuki jeździli da babulaŭ u viosku, ciapier — u horad».
Ale maci nie źbirajecca ŭtrymlivać dziaciej siłaj na vioscy. Naadvarot, jana b chacieła, kab jany atrymali adukacyju ŭ horadzie, zaviali novyja znajomstvy, znajšli siabie. Siaredni Radamir zajaviŭ nam, što choča stać režyseram, bo «tam šmat płaciać». A Daša choča «šmat tancavać».
«Kožny maje svajo pryznačeńnie, — kaža ich mama Alesia. — Niachaj i maje dzieci sami jaho znojduć. U mianie było pryznačeńnie — žyć na ziamli. Ja baču plusy ŭ hetym. Ale maje dzieci sami pavinny pryjści da hetaha».