Prafiesar Łondanskaha ŭniviersitieta Arnold Makmilin: Vyvučyć biełaruskuju movu mianie padšturchnuŭ taksist
«Kamsamołka» sustrełasia z adnym z samych aŭtarytetnych u śviecie biełarusistaŭ, kab zrazumieć — adkul u brytanskaha prafiesara takaja straść da biełaruskaj litaratury
«Na jakoj movie my budziem z vami razmaŭlać?» — pierš za ŭsio pacikaviŭsia Arnold Makmilin na dobraj ruskaj. «Na jakoj vam zručniej». — «Mnie zručniej na biełaruskaj movie».
Ščyra kažučy, spačatku ja źbirałasia pierakłaści našu hutarku — usio ž taki ŭ nas ruskamoŭnaja hazieta, ale pieradumała, — piša aŭtar intervju ŭ kp.by Natalla Kryviec. — Niama sensu raskazvać pra toje, jakaja vydatnaja pieśnia, kali možna prosta pasłuchać jaje.
«Spačatku była trasianka»
- Spadar Arnold, jak pačaŭsia vaš raman ź Biełaruśsiu?
- Ja skončyŭ Łondanski ŭniviersitet pa śpiecyjalnaści «ruskaja mova i litaratura», i kali pastupiŭ u aśpiranturu, vyrašyŭ vyvučać ruskich paetaŭ XVIII stahodździa. Ale da nas pryjšoŭ novy prafiesar-movaznaviec, jon mnie prapanavaŭ suśvietnyja temy nakšałt «upłyŭ niamieckaj movy na makiedonskuju». A ja nie viedaŭ pa-makiedonski ni słova. My stali pieraličać inšyja movy, dajšli da biełaruskaj. U vyniku majoj temaj stała «Leksika biełaruskaj litatury i movy ŭ XIX stahodździ». Kali ja skončyŭ aśpiranturu, ja atrymaŭ zaprašeńnie z Hiermanii napisać karotkuju historyju biełaruskaj litaratury. Heta i byŭ pačatak majoj avantury.
- A kali heta było?
- U 1970-ja.
- Vy ŭ toj čas byvali ŭ Biełarusi?
- Tak. Kali ja pisaŭ dysiertacyju, u mianie było stažorstva u Maskoŭskim dziaržaŭnym univiersitecie, i ja pryjechaŭ na miesiac ŭ Minsk, ŭ Instytut movaznaŭstva. Tut nie viedali, jakaja ryba da ich prypłyvie, i zabraniravali dla mianie numar u lepšym hateli taho času, ŭ «Jubilejnaj». A ja byŭ studentam, a nie niejkim tuzam z Maskvy (śmiajecca). Vielmi radušna mianie pryniali Adam Maldzis i Hienadź Kisialoŭ. U Instytucie movazanaŭstva mnie dazvolili pracavać biez nahladu. Ja byŭ vielmi kranuty hetym.
- U toj čas vy biełaruskaj movy nie viedali?
- Nie, tolki rasiejskuju. A adnojčy, ŭ adzin z maich vizitaŭ u Minsk, mianie vioz z aeraportu taksist, jaki vyklučna havaryŭ pa-biełarusku. Ja jamu adkazvaŭ pa-rasiejsku, i mnie było tak niajomka, što ja vyrašyŭ vyvučyć biełaruskuju movu. Spačatku atrymlivałasia sapraŭdnaja trasianka, a potym pajšło lepiej.
- A jak vy vučyli movu?
- Słoŭniki, knihi. Da taho ž ja pryjazdžaŭ u Minsk raz u hod i tut mieŭ praktyku. Tady u mianie była anhielskaja žonuška, a potym ja ažaniŭsia z ruskaj. I my doma havorym ci pa-anhielsku, ci pa-rusku, i tolki adzin tydzień na hod, kali pryjazdžaju ŭ Minsk, ja maju asałodu havaryć na movie Kupały i Kołasa.
«Z Bykavym ja pasprabavaŭ samahon»
- Vy siabravali z Bykavym…
- My šmat razoŭ ź im sustrakalisia, šmat ab čym havaryli. I nie tolki havaryli - z Bykavym ja pieršy raz piŭ samahon. Jon nie byŭ pjuščym čałaviekam, ale ličyŭ, što mnie budzie cikava pakaštavać hety napoj.
- U 1977 hodzie vyjšła vaša kniha pra biełaruskuju litaraturu. Jakija vodhuki vy atrymali?
- Heta amal aniekdot. Była tvorčaja sustreča tut, u Minsku, u Akademii navuk, prysutničali piśmieńniki i navukoŭcy. Jany razhladali maju knihu, jana była na anhielskaj movie, pieradavali adzin druhomu. I kala jana dajšła da Bykava, jon adkryŭ źmiest i skazaŭ: «Miarkujučy pa hetaj knizie, Stalin byŭ vialikim piśmieńnikam». Tak my ź im i paznajomilisia, znajšli ahulnuju movu.
Z kim ź biełaruskich piśmieńnikaŭ vy jašče byli dobra znajomyja?
- Z Baradulinym. My paznajomilisia ŭ Łondanie. Spačatku tudy byŭ zaprošany Bykaŭ, ale my atrymali adkaz, što Vasil Bykaŭ pa pryčynie kiepskaha zdaroŭja nie moža pryjechać. Heta była chłuśnia, ale ž my ničoha nie mahli zrabić. Da nas pasłali Baradulina, jaki ŭsich zaraz ža začaravaŭ.
Ja vielmi pavažaju Alesia Razanava, choć my nikoli i nie sustrakalisia. Z Buraŭkinym nie byli blizka znajomyja, ale jon vydatny paet. Nieklajeŭ bujnaja fihura ŭ litaratury - i ŭ vieršach, i ŭ prozie.
- Na vaš pohlad, u biełaruskaj litaratury jość miravyja imiony?
- Bykaŭ, kaniešnie. Jaho tvory pierakładzieny na zamiežnyja movy, i dziakujučy hetamu jaho viedajuć va ŭsim śviecie. Baradulin vialiki paet, ale paezija nie pierakładajecca, na moj pohlad.
- Nu, Šekśpira ž pierakłali.
- Nu, Šekśpir bolš dramaturh, a nie paet.
- A kali biełaruski piśmieńnik piša pa-rusku, jon maje prava nazyvacca biełaruskim piśmieńnikam? Ja čamu pytajusia pra heta - na hety kont viaducca sprečki vakoł tvorčaści Śviatłany Aleksijevič.
- Aleksijevič zrabiła Biełaruś viadomaj va ŭsim śviecie praz ruskuju movu. Ja bačyŭ šmatlikija pjesy, zroblenyja pa jaje tvorach. Ale ja liču, što, kali vy žyviecie ŭ Biełarusi, treba pisać pa-biełarusku.
- Bykaŭ, Baradulin, Aleksijevič i Nieklajeŭ byli naminantami na Nobieleŭskuju premiju, ale nichto ź ich nie atrymaŭ jaje. Jak vy dumajecie, šancy ŭsio jašče jość?
- Ja tak liču, što kali ŭžo Bykavu premiju nie dali, to kranty.
«Kraina isnuje na ludziach»
- Vy mieli mahčymaść nazirać za Biełaruśsiu na praciahu niekalkich dziesiacihodździaŭ. Savieckaja Biełaruś i sioniašniaja - heta roznyja krainy?
- Mnie zdajecca, što Biełaruś navat paśla raspadu Savieckaha Sajuzu karystałasia reputacyjaj savieckaj respubliki. Viedajecie, dla mianie kraina nie isnuje na architektury, jana isnuje na ludziach. Ludzi pryvablivajuć.
- Vy zmahli b tut žyć?
- Ja u svoj čas źbiraŭsia žyć u Savieckim Sajuzie - kali zakachaŭsia ŭ dziaŭčynu ŭ Leninhradzie. Ale kali jana daviedałasia pra moj namier, našy adnosiny skončylisia (uśmichajecca). Na samaj spravie, nie dumaju, što ja zmoh by tut žyć, bo mianie b razdražniała ułada. I potym, u majoj prafiesii tut nie tak zarablajuć, jak na Zachadzie. A astatniaje mnie padabajecca. U vas mietro dobraje.
- Spadar Arnold, u vas ruskaja žonka. Jak vy paznajomilisia?
- U Miunchienie na kanfierencyi pa Dastajeŭskamu. Jana była studentkaj z Bazela. Śviatłana naradziłasia ŭ Leninhradzie, ale tady byŭ strašenny antysiemityzm, i ich siaḿja źjechała spačatku na Ukrainu, adtul - u Biełaruś, u Masty, dzie žyli bolš cyvilizavanyja ludzi. Potym jaje baćka atrymaŭ rabotu ŭ Murmansku, a Śviatłana pierajechała u Leninhrad, pracavała ŭ Ermitažy, tam paznajomiłasia z turystam sa Šviejcaryi i pierajechała da jaho. Ale žyćcio ź im nie skłałasia.
- Cikava, a vašym dzieciam pieradałasia luboŭ da biełaruskaj movy?
- Nie, jany vyvučyli nie vielmi dobra, ale adekvatna, ruskuju movu. Małodšaja pracuje nastaŭnicaj niedaloka ad Łondana. A starejšaja u Suśvietnym banku ŭ Vašynhtonie. U mianie adzin unuk i dźvie ŭnučki, heta vialikaja radaść.
«Moj lubimy raman - «Znak biady»
- Ci jość uvohule cikaŭnaść da biełaruskaj litaratury na Zachadzie?
- My z kalehami chacieli zrabić kurs u Łondanskim univiersitecie, byli ludzi, jakija zacikavilisia, ale niedastatkova. Kali mieńš piaci čałaviek na kursie, heta mała.
Ale ja ŭklučyŭ u svoj kurs sučasnaj ruskaj litaratury raman Bykava «Znak biady» i havaru studentam, što heta nie ruski piśmienik, a biełaruski. «Znak biady» - moj lubimy raman.
- U Łondanie jość z kim pahavaryć na biełaruskaj movie?
- Tak, u biełaruskaj dyjaspary. U krasaviku dyjaspara paniesła vialikuju stratu - pamior ajciec Nadsan, čałaviek-lehienda i hodnaść biełaruskaj nacyi. Ale zastałasia vialikaja biblijateka imia Francyska Skaryny, jakuju sabraŭ Nadsan.
- Darečy, pra biblijateku. U vašaj asabistaj biblijatecy jość knihi z aŭtohrafami?
- Tak. Bykaŭ napisaŭ vielmi ciopłyja słovy na ruskaj viersii «Znaka biady». Baradulin zaŭsiody pisaŭ: «Vialmožny spadar Arnold», nichto bolš da mianie tak nie źviartaŭsia. Ruskija piśmieńniki nadpisali mnie svaje knihi - Aksionaŭ, Vajnovič.
- Vy štoraz, kali byvajecie ŭ Minsku, zavitvajecie da Nieklajeva. Ci cikavy jon surazmoŭca?
- Cikavy, tolki jon kryčyć, a ŭ mianie drennyja vočy, ale dobryja vušy (śmiajecca). Ja vielmi ŭdziačny Nieklajevu ź jaho žonkaj Volaj, što davieźli mianie pabačyć Baradulina, jaki u toj čas mocna chvareŭ.
- Darečy, pra Baradulina. Jon pryśviaciŭ vam svoj «Samotny saniet». Čamu «samotny»?
- Mahčyma, jon dumaŭ pra samotny šlach dla anhielskaha prafiesara da biełaruskaj movy i pra toje, što ja biełaja varona ŭ Anhlii.
***
Arnold Makmilin naradziŭsia ŭ 1941 hodzie ŭ Ńjukaśle. Skončyŭ Łondanski univiersitet, tut ža vykładaŭ ruskuju movu i litaraturu. U 1977 hodzie pierakłaŭ (razam z anhlijskaj paetkaj i pierakładčycaj Vieraj Ryč) na anhlijskuju movu paemu «Taras na Parnasie». Daśledavaŭ tvorčaść Kupały, Kołasa, Bahdanoviča, Biaduli, Bykava, Baradulina, Niaklajeva i inš. U 1991 hodzie pačaŭ čytać kurs lekcyj «Uvodziny ŭ biełaruskuju kulturu: mova, litaratura, historyja». Aŭtar šerahu publikacyj i knih pra biełaruskuju litaraturu, u tym liku knihi «Napisanaje ŭ chałodnym klimacie: biełaruskaja litaratura ad 1970-ch hadoŭ dy našych dzion», jakaja vyjšła ŭ Łondanie ŭ 2010 hodzie.