Uładzimir Niaklajeŭ: Zaraz praktyčna nie mahu siadzieć, davodzicca ci lažać, ci stajać
Viadomy biełaruski paet i palityk raspavioŭ «Narodnaj voli», čamu jon zaraz adčuvaje siabie ŭ Šviecyi nievierahodna ščaślivym.
Viasnoj hetaha hoda stała viadoma, što Uładzimir Niaklajeŭ atrymaŭ dvuchhadovuju stypiendyju, a taksama mahčymaść biaspłatna pražyvać u horadzie Łund, jaki znachodzicca na poŭdni Šviecyi. I ŭžo amal paŭhoda Uładzimir Prakopavič zajmajecca tam tvorčaściu…
— Ščyra kažučy, u bližejšy čas źbirajusia naviedacca ŭ Minsk, — kaža Niaklajeŭ.
— U Łundzie vy pišacie raman pra Janku Kupału, a dakładniej jaho pierarablajecie. Jak idzie praca?
— Praca idzie nie tolki nad ramanam, bo napisaŭ i inšyja rečy. I chaču skazać, što daŭno treba było źjechać ź Biełarusi, kab plonna papracavać.
Što datyčycca ramana, to jaho možna zakončyć i zaŭtra, ale treba jašče, jak kažuć, šlifavać — ja źmianiŭ kancepcyju tvora, i mnie zaraz samomu cikavy hety raman u novym vyhladzie. Jon daŭ mnie mahčymaść vyjści na niejkija novyja temy. Karaciej, zaraz u mianie Bołdzinskaja vosień. Boh mnie prosta pasłaŭ padarunak. Dumaju, da Novaha hoda zakonču raman.
— Raniej vy kazali, što ŭ Šviecyi jašče i zdaroŭjem zajmajeciesia…
— Mnie i zaraz vielmi balić śpina. Prablemy pačalisia paśla śniežnia 2010 hoda, kali mianie źbili i kinuli ŭ SIZA KDB.
Zaraz praktyčna nie mahu siadzieć, amal uvieś čas davodzicca znachodzicca ci ŭ viertykalnym stanie, ci lažać. Praŭda, ležačy na łožku, pisać niazručna, pracuju nad ramanam stojačy. Kantorki ŭ mianie niama, tamu pastaviŭ na stoł kresła, na kresła — kampjutar, tak i drukuju tekst. Heta vielmi składana, ale toje, što zroblena, taho vartaje.
Kala dvuch miesiacaŭ ja praktyčna nie adychodziŭ ad stała. Pry hetym u mianie nie było ni nočy, ni dnia. Ja moh pračnucca ŭ try hadziny nočy, kali prychodziŭ siužet, i pisać. Zasnuć moh u vosiem ranicy, pračnucca pad viečar. Adnym słovam, usio zbłytałasia, u mianie poŭnaja chata piersanažaŭ, narmalny taki durdom. I ja pačuvaju siabie vielmi ščaślivym. Daŭno ja ŭ takoj varjatni nie žyŭ.
— Akramia tvorčaści, zastajecca čas na niejkija inšyja mierapryjemstvy?
— U mianie nie tolki niama času na mierapryjemstvy, ale ja naohuł adklučyŭ usie srodki suviazi. Mnie nie chapała času navat, kab kamuści patelefanavać, usio było zaniata tolki pracaj.
Apošni raz takoje ŭ mianie było ŭ Finlandyi, kali mianie taksama nichto nie torhaŭ. Usio-taki, kali ty pišaš niejkuju surjoznuju reč, treba ŭ joj žyć. Žyć tolki z tymi piersanažami, jakich stvaraješ. Ja ŭ Minsku heta nikoli nie zrabiŭ by.
A ŭ mianie ž jašče sumnieńni byli, ci jechać pracavać u Šviecyju. Ale dziakuj Bohu, što jon mianie siudy zakinuŭ. Jak ja hladžu, ŭsio-taki jość u maim žyćci niejki łahičny ruch. Boh isnuje jak u žyćci, tak i ŭ tvorčaści. Pačynaješ niejki tekst pisać sam pa sabie, a Boh kaža «nie», i ty źmianiaješ tvor. Tak i ŭ žyćci. Płanuješ adno, a Boh kaža: «Davaj ja ŭ tvaich płanach zrablu nievialikuju karekcyju».
Praŭda, u takim vysokanapružanym tvorčym stanie doŭha znachodzicca niemahčyma. Ale hetuju vosień mnie nie zabyć užo nikoli.
— Kali raman zakončycie, to ŭ nastupnym hodzie bolš nie pajedziecie ŭ Šviecyju? Prahrama ž raźličana na dva hady…
— Kali raman budzie hatovy, to, ułasna kažučy, u Łundzie mnie ŭžo niama čaho rabić. Kali ja jechaŭ u Šviecyju, to ŭ mianie była tolki adna zadača — zakončyć raman pra Janku Kupału. Ja dumaŭ navat, što praces chutčej budzie iści, ale nie ŭsio tak atrymlivajecca, jak zadumvaješ.
— Adsočvajecie niejkija padziei, jakija adbyvajucca zaraz u Biełarusi?
— Dva-try apošnija tydni ja naohuł adklučyŭsia ad navakolnaha asiarodździa. Chacia što moža adbycca ŭ Biełarusi novaha? Adna sprava, kali ty žyvieš unutry krainy, i zusim inšaja — pohlad z-za miažy. Kali ty hladziš zvonku, to ŭsio zusim inakš vyhladaje. I vyhladaje, na žal, značna horš, bo ty paraŭnoŭvaješ situacyju ŭ Biełarusi z toj, što vakoł ciabie ŭ Šviecyi.
I soramna ŭsio heta adčuvać. Jak byccam u Biełarusi prachodziać vybary, chacia ty razumieješ, što nasamreč ničoha nie robicca. Usio zamierła i staić na miescy, navat pahłyblajecca ŭ svaim niehatyvie. U Biełarusi naohuł niejkaje admoŭnaje enierhietyčnaje pole, mnie tam navat ciažka pisać, bo z usich bakoŭ idzie admoŭnaja infarmacyja.
Tamu maje vahańni nakont pajezdki ŭ Šviecyju byli daremnymi.
Siońnia ja dziakuju za mahčymaść atrymlivać asałodu ad tvorčaści nie tolki Bohu, ale i majoj žoncy Volzie, jakaja bačyła, što ja ŭ kryzisie praz toje, što adbyvajecca naŭkoł, na niervach. Jana mianie spačatku ŭhavorvała-uhavorvała, a zatym užo naŭprost stała vypichvać z chaty. I ja chaču skazać, što nie kožnaja žonka heta adčuje i budzie nastojvać na svaim. U rešcie rešt patrebny ž niejki mužyk doma, choć posud pamyć…
Ale Volha mnie skazała rašuča: «Jedź, bo tut u ciabie ničoha nie atrymajecca, paśla budzieš sabie łokci kusać». Jak akazałasia — za joj praŭda.
Kali paraŭnoŭvać toje, što ja zrabiŭ u Šviecyi ŭ tvorčym płanie, z tym, što zrabiŭ u Biełarusi jak palityk, to nie moža być nijakaha paraŭnańnia. Tut u mianie jość vynik, i ja razumieju, što niedaremna śpinu łamaŭ. A što ŭ palitycy? Bolš za dvaccać hadoŭ biezvynikovaj biehatni.
Usie zaniaty, biehajuć, jak tarakany, to na hetyja vybary, to na inšyja, ale ŭsio heta biessensoŭnaja taŭkatnia. Jość, naturalna, ludzi, jakim padabajecca sam praces, ale ja — čałaviek vyniku.