Kaciaryna Barysievič adčuvała zatrymańnie: Ty dumaješ, nas heta nie zakranie? Zakranie kožnaha
Fota z fejsbuka Kaciaryny Barysievič
Žurnalistka Tut.by Kaciaryna Barysievič užo bolš za miesiac znachodzicca za kratami. Zaraz jana znachodizcca ŭ SIZA №1 na Vaładarskaha ŭ Minsku ŭ statusie abvinavačvanaj pa kryminalnaj spravie («sprava Ramana Bandarenki»).
Siabroŭka Kaciaryny žurnalistka Taćciana Šachnovič raskazvaje dla prajekta «Presa pad presam»:
«Dziŭnaja sprava, my z Kaciaj jak byccam adčuvali niešta!
Uvieś dzień da taho, jak jaje zabrali [jana była zatrymanaja 19 listapada], Kacia praviała ŭ chałodnym budynku suda — čakała, kali pryznačać pasiadžeńnie nad jaje kalehaj Sašaj Kvitkievič [była asudžana na 15 sutak].
I niečakana mnie vielmi zachaciełasia ŭbačyć jaje, choć da hetaha my šmat dzion nie sustrakalisia — razmaŭlali tolki pa telefonie i ŭ mesendžarach. Dniom ja pryjechała da Kaci i pryviezła joj kapučyna, bulbu fry. My parazmaŭlali, a potym raźbiehlisia. A ŭviečary ja zrazumieła, što mnie vielmi chočacca znoŭ ubačyć Kaciu. Mienavita ŭ hety dzień. Druhi raz za dzień.
Ja telefanuju joj i kažu: «A šostaj hadzinie ja pa ciabie zajedu, i my jedziem pić šampanskaje».
Na vulicy ciemra, stajać mašyny. Ciomnyja mašyny, ale ŭnutry haryć śviatło i siadziać ludzi ŭ čornym. My ź joj pierahlanulisia, i jana mnie kaža: «Jak ža dobra, što ty pryjechała! Bo mnie zdajecca, što mianie zaraz zabiaruć!». A ja adkazvaju: «Boža! Pajechali chutčej adsiul!».
I my źjechali. I kali išli ad mašyny, abmiarkoŭvali ŭvieś hety žach, jaki adbyvajecca vakoł. Ja sprabavała być badzioraj, być aptymistam. A Kacia pytajecca: «Ty dumaješ, nas heta ŭsio minie?». Ja kažu: «Viadoma, viadoma!».
A jana adkazvaje: «Nie! Heta zakranie kožnaha».
My abmierkavali, jak dobra, što našy dzieci ŭžo vyraśli: «Ujaŭlaješ, kali b jany byli maleńkija, a tut takija ryzyki!».
My jeli aliŭki, italjanskija sušanyja pamidory, i bałbatali pra ŭsio na śviecie. Bałbatali zachlobvajučysia, nie mahli nahavarycca! Byŭ momant jak byccam raźvitańnia, my byccam adčuvali, što heta naša apošniaja razmova…
A na nastupny dzień Kaciu zatrymali.
Niadaŭna ja atrymała ad jaje list. Jana piša: «Kocik, jak uspaminaju našu apošniuju sustreču — śmiajusia niastrymna. Jak my ŭsie paśpieli svoječasova!»
My paśpieli, i heta vydatna.
Jašče Kacia piša pra smačnyja vialenyja pamidory, jakija ja kupiła joj na Kamaroŭcy i pieradała joj u turmu. Jana ŭspaminaje Italiju, dzie sušać hetyja pamidory. «Jany takija sałodkija, z kiślinkaj! Vielmi smačna pad kavu». Ja čytaju i radujusia, što ŭ jaje jość kava, hetyja pamidory, jakija nahadvajuć joj jaje lubimuju Italiju.
U kanviert ź listom dla Kaci ja ŭkłała mapu italjanskaha horada Bierhama, kab jana jaje vyvučała. U jaje ž jość čas! Ale mnie napisali, što mapa —heta zabaronienaje ŭkładańnie, i viarnuli list. Ale heta ničoha! My chutka abaviazkova vyvučym hetuju kartu razam. My źbiralisia machnuć ŭdźviuch u Italiju! Chadzić u pryhožych sukienkach, pić smačnuju kavu, jeści na śniadanak kruasany.
Kacia lubiła vykładvać kruasan na fota ŭ sacsietkach. My ź jaje žartavali, što jon u jaje adzin adziny, dziažurny, dla fota, tamu što Kacia nie jeść bułki. Ale kruasan — heta simvał čahości pryhožaha.
Kacia vielmi mocnaja, jana małajčyna. Z adnaho boku jana takaja dziaŭčynka-dziaŭčynka, a z druhoha boku — absalutny bajec, stryžań, na jaki chočacca raŭniacca. Jaki vielmi chočacca mieć pobač jak padtrymku, jak ciepłyniu, jak niešta blizkaje, rodnaje.
Jana ŭmieje čaplacca ŭnutranymi emocyjami za momanty ščaścia: pryhožyja sukienki, pavolnyja prahułki, duchmianyja i jarkija kvietki. Navat u tych abstavinach, u jakich jana ciapier znachodzicca…»
Materyjał uziaty z prajekta Press Club Belarus «Presa pad presam», dzie źbirajucca śviedčańni represij suprać niezaležnych miedyja i žurnalistaŭ u Biełarusi»