Arystakraty duchu
U adrodžanaj hazecie, jakuju redahuje Siarhiej Dubaviec, stałyja čytačy «NN» paznajuć toj samy tvorčy duch i tematyku, jakija vyłučali «Našu Nivu» 1990-ch. Novaja «Svaboda» zadumanaja jak vydańnie elitarnaje, ale nie dla vuzkaha koła, a dla «maralnaj bolšaści» našaha hramadztva — jaje palityčnaj i kulturnaj elity. «Vydańnie, jakoje padymała b duch, kab nasoŭ nia viešali». U pieršym numary — vierš Janki Kupały «Ščaście», ese Hienadzia Sahanoviča «Historia vivit» i Ihara Babkova «Paśla Atlantydy», apytańnie na temu «Čym biełarusy adroźnivajucca ad rasiejcaŭ». Značnuju litaraturnuju častku viančajuć prajekty pieranosu stalicy Biełarusi ŭ Horadniu i Połacak.
Raspaŭsiud hazety pačaŭsia na Dzień Voli. Pieršy tyraž razyšoŭsia siarod udzielnikaŭ viečaryny «Dziejasłova» ŭ Domie litaratara. Vydańnie nie zarehistravanaje — zmušana, ale i pryncypova. Vitajem «Svabodu»! Pył minułaha śmialej źbivajcie ź pioraŭ!
Usio pačynajecca z «adziožki».
Nieačesanaść (kiepskija maniery, kiepskaje vymaŭleńnie, «kałhasny styl») stała prykmietaju ŭłady, jakaja dyktuje hramadztvu nizki čałaviečy standart. Ci pavierniecca jazyk nazvać A.Łukašenku, jahonuju «kamandu» i jahonych vertykalnikaŭ ludźmi intelihientnymi abo kulturnymi? Rytaryčnaje pytańnie. Zapanibractva — voś hety kštałt, jaki prapanujecca publicy, pačynajučy ad biezhustoŭnaj symboliki i skančajučy zabojčaj trasiankaj z «myślami» pra biełaruski jazyk i paeziju Bykava. Praź ich hetak vyhladajem usie my. My prosta pa-čałaviečamu kiepska vyhladajem jak nacyja siarod susiedziaŭ na majdanie hieapalityčnych žarściaŭ. My vyhladajem niepažadanymi, a tamu — pasłablenymi, i z nami (z našaj niezaležnaściu) nia majuć achvoty ličycca. U hetym — pieršaja pieradumova straty niezaležnaści.
Chto moža tut supraćstajać? Tolki taja častka hramadztva, jakaja cenić vychavanaść i adukavanaść, prystojnaść i čałaviečuju hodnaść. Nazaviom hetych ludziej arystakratami duchu. Dastupna kožnamu, chto ŭžo tolki razumieje, što heta takoje.
Publika ŭ luboj krainie hladzić na niezaležnaść jak na štości, vierahodna, važnaje, ale abstraktnaje. U ruku nia voźmieš, jak chleb z masłam. Dziaržaŭny aparat choć i maje spravu z realijami niezaležnaści — miecić svaju terytoryju, viadzie haspadarku krainy, ale i jon nia viedaje abstraktnaje kaštoŭnaści. Abstraktnuju, abo duchoŭnuju kaštoŭnaść viedaje intelihiencyja. Pa vialikim rachunku, na joj i trymajecca niezaležnaść. I tak va ŭsim śviecie. Mienavita intelihiencyja, jak apošni tyłavy ešalon, padymaje narod na abaronu niezaležnaści, kali taja apynajecca pad pahrozaj. Dziaržava mabilizuje, arhanizuje i pasyłaje. Ale ŭśviedamleńnie patreby hetaj mabilizacyi daje ludziam intelihiencyja.
U Biełarusi, dzie adbyłasia ŭzurpacyja ŭłady adnym čałaviekam, taki spradviečny i paŭsiudny paradak złamany. Skancentravaŭšy ŭ svaich rukach uvieś administracyjny resurs, hety čałaviek raspaścior svaje pretenzii i na tuju rolu, jakuju ŭ krainie musić adyhryvać arystakratyja duchu. Jon zachacieŭ usioj ułady, u tym liku i metafizyčnaj. Na niejki čas jamu sapraŭdy ŭdałosia paralizavać volu tych, chto viedaje abstraktnuju kaštoŭnaść niezaležnaści. Ale sam jon, pavodle pryrody svaje administracyjnaje ŭłady, vykonvać takuju rolu nia moža. Jon ani duchoŭny lider, ani kulturny hieroj. Jon — dyrektar.
Što adbyłosia? Niezaležnaść Biełarusi pieratvaryłasia ŭ załatuju manetku ŭ kišeni Łukašenki. Chaču kuplu za jaje što-niebudź, chaču nie kuplu, chaču pahandlujusia, a zachaču — vykinu na pahodu. Publika ŭsio prymie za naležnaje, bo nichto joj nia skaža, čaho nasamreč kaštuje maja załataja manetka.
Niby chłopčyk, jaki znajšoŭ hroš, Łukašenka raŭniva abierahaje svaju ŭłasnaść. Jaho až skručvaje, kali pra Biełaruś zahavorvaje z adkaznaściu chtości aproč jaho. Jon zaraz ža imkniecca staptać luby ahmianiok — ci to Biełaruski Licej, ci pamiać Vasila Bykava. Jon nie razumieje, što duchovaja rola — zusim nie jahonaja i što jon jaje nikoli nia vykanaje. Ale jon u pryncypie nie razumieje, što moža być niejki padzieł rolaŭ u jahonym saŭhasie, dzie jon — dyrektar. Nichto nia moža pretendavać na maju manetku!
Razmovy pra «źmiakčeńnie» abo «biełarusizacyju» režymu, pra toje, što Łukašenka vymie klap z rotu intelihiencyi, — pazbaŭlenyja sensu. Jon sapraŭdy chutčej skrucić sabie hałavu ŭ pierachitryvańniach z Pucinym. I spadzievy na ŭdzieł intelihiencyi ŭ Łukašenkavych hulniach — marnyja. Intelihiencyja nikoli nia budzie zapatrabavanaja im, asabliva što da ŭdziełu ŭ harantyjach niezaležnaści.
Ale jon biaśsilny zabaranić intelihiencyi ŭdzielničać u hetych harantyjach samoj. Jak biaśsilny adabrać u mianie maju asabistuju adkaznaść za maju krainu.
Kali na ŭschodzie i zachadzie našych ludziej bačać nia tolki jak pasłancoŭ «apošniaha dyktatara Eŭropy», što ŭručajuć davierčyja hramaty sa słovami «et samaje...», a ŭmiejuć padtrymać havorku na roŭnych, adpaviedna i inšaje ŭjaŭleńnie farmujecca pra narod dy krainu, jakija vartyja svajoj niezaležnaści, bo razumiejuć, što heta i navošta.
Całkam źniščyć (źnivelavać) duchoŭnuju arystakratyju, intelihiencyju Łukašenka nia zdoleŭ, bo heta ŭ pryncypie niemahčyma, u čym niekali pierakanaŭsia i Stalin. Chiba tolki na čas zdałosia, što Łukašenka źniščyŭ (źnivelavaŭ) hramadzkuju hijerarchiju. Chamstva va ŭładzie raskvitnieła na hałoŭnym teleekranie krainy, kali hałoŭny hieroj hetaha ekranu tykaŭ pavažanym i pažyłym ludziam. Zdałosia, što ŭ krainie ŭvohule niama pavažanych ludziej — usie haŭniuki, u tym liku i lubimy narodam sukin syn prezydent. Usie — zapanibrata. Kali ž niama pavažanych ludziej, niama i pavažanych dumak, da jakich ludzi prysłuchoŭvajucca. Uvieś praces spyniajecca.
Ale heta było niadoŭhaje zaćmieńnie. Pryrodnaja schilnaść da prystojnaści ŭziała svajo.
Druhaja pieradumova straty niezaležnaści — likvidacyja padziełu ŭłady.
Pasprabujcie ŭjavić sabie, što Łukašenka ź niejkaj pryčyny kudyści źnik. Što budzie ŭ krainie? Chaos i biazvolnyja apelacyi da Rasiei — kab naviała paradak. Ci ŭsio ž padymie hołas «pałatka»? Ci, moža być, sud? Ci armija? Ci KDB? Chto tut jašče realnaja ŭłada? Nichto.
Ale chto moža hetamu supraćstajać?
Tut varta źviarnucca da temy parlamenckich vybaraŭ — bajkotu ci ŭdziełu. Na maju dumku, hetyja vybary šmatkroć važniejšyja, čym prezydenckija, bo mienavita praz udzieł u ich farmujecca taja samaja, źniščanaja ŭzurpataram palityčnaja systema krainy (nia važna, što jana ŭ apazycyi). Tady jak prezydenckija vybary — heta znoŭ pytańnie adnaho praviciela — taho ci novaha. Prezydenckija vybary nie zdymajuć prablemy absalutyzmu ŭłady, a tolki adkładajuć jaje vyrašeńnie na nastupnyja hady. Na źmienu ŭzurpacyi musić pryjści systema.
Biełaruś u historyi nia viedała svajho ŭłasnaha absalutyzmu. Łukašenka tut — pieršy. Navat za savieckim časam u nas dyrektar zavodu abo prafesar «važyŭ» našmat bolš za ciapierašniaha kišennaha premjera. Napeŭna, dośvied svajho ŭłasnaha absalutyzmu karysny, jak i ŭsiaki dośvied. Ale chiba jaho nie dastatkova?
Zaklik da bajkotu prapanuje adkłaści ŭsio da prezydenckich vybaraŭ. Heta značyć spynić farmavańnie palityčnaje systemy zaŭtrašniaje Biełarusi. Čakać cudu, druhoha pryšeścia ci niejkaha vybuchu. Znoŭ čahości čakać?
Bajkot efektyŭny, kali ŭsie razam, kali ŭ hramadztvie mocnaje žadańnie pieramien, kali jość perspektyva narodnaha paŭstańnia. Ale hetaha niama. A ŭsio, što jość, — heta aktyŭnaść ludziej, heta ruch i kantakty, heta hurtavańnie. Navat kali piać čałaviek praryvajucca ŭ toj efemerny parlament, navat kali nivodnaha (jak ciapier), niechta ž usio adno biare na siabie rolu «parušalnika spakoju». Heta pryroda prabivajecca, jak trava praz asfalt.
Paźniak nie daje taktyki bajkotu — jon patrabuje tolki viery ŭ siabie. Ale my źniavieranyja ŭ cudach ludzi. Doŭhaje i biasplonnaje čakańnie cudu źniavieryła nas i pakinuła adnu nadzieju na ŭłasnyja drobnyja kroki. Krok stupiŭ — maješ, ruchaješsia. Urešcie pieražyviom my hetaha Łukašenku, i tady spatrebicca pačynać narmalnaje parlamenckaje žyćcio — z partyjnymi vybarami i padziełam ułady. I siońniašnija partyi, jakimi b jany ni byli, — jany buduć heta rabić, inšych niama.
Kažuć, iści na vybary — lehitymizavać pałatku... Ale, moža, jaje jakraz i treba lehitymizavać. Bo tym samym my stvarajem precedent ci choć by namiok, vid na padzieł ułady ŭ krainie — tuju formu, jakaja niepaźbiežna napoŭnicca realnym źmiestam. Ci niechta jašče dumaje, što kali «pryjduć našy», jany adnoviać u pravoch VS 13-ha sklikańnia i vypišuć z ZŠA «dziadźku Symona»?
Nielehitymnaść «pałatki» była kozyram mienavita ŭ jahonych rukach. Ale heta projdzienaja historyja. Siońnia takaja nielehitymnaść tolki na ruku ŭzurpataru, bo daje jamu mahčymaść lišni raz prynizić parlament i vykraślić jaho sa śpisu harantaŭ niezaležnaści. Nie dzialicca manetkaj. Na ruku i susiedu zahrabuščamu, jaki, kažuć, Łukašenku stavić i zdymaje, nie zvažajučy na parlament, tym bolš što toj nielehitymny.
Łukašenka — nia Stalin i nia Kastra, a Biełaruś — nie imperyja zła i nia vyspa svabody, kab takaja sytuacyja mahła ciahnucca doŭha. Ale miarkujučy z prafanacyi našaha palityčnaha krajavidu, jana źmienicca nie na vulicy, a ŭ kabinetach. Nie hramadzianskaja pazycyja kahości z čytačoŭ hetaha tekstu pryviadzie da pieramien. Ale mienavita ŭ rableńni pieramien, u ich padrychtoŭcy vyjavicca hramadzianskaja pazycyja. Adsiul musić pryjści zaŭtrašniaja palityčnaja systema, a nie z Maskvy i nia z štabu KBVA.
Dla hetaha patrebnyja partyi. Jany zachoŭvajuć palityčny spektar i składajuć padmurak budučaha parlamentaryzmu. Voś čamu im treba ŭdzielničać navat u butaforskich vybarach. Kab trymać siabie ŭ formie i pryzvyčajvać da siabie narod. Krytyku partyjaŭ i apazycyi ŭ cełym tut apuskaju — niama ŭ śviecie nivodnaj partyi, nia vartaj viadra krytyki ŭ pamfletnym styli, ale, jak toj kazaŭ, lepšaha za demakratyju pakul nie prydumana.
Abjadnanaja apazycyja — strukturavanaja, parlamentarna aryjentavanaja — tolki i moža na miescy absalutyzmu adnavić demakratyčny kštałt. Nichto, aproč jaje, hetaha nia zrobić.
Treciaja pieradumova straty niezaležnaści — zmazany palityčny spektar. Jašče adno nastupstva dziejnaści ŭzurpatara. Dbajučy pra ŭzurpacyju ŭłady, Łukašenka padbaŭ i pra toje, kab hetamu nie było alternatyvy. Samy abłudny maneŭr palahaŭ u tym, kab usie svaje siły apazycyja kinuła na antyłukašyzm, što niepaźbiežna pryvodziła da idejnaje prafanacyi — antyłukašysty kamunisty i nacyjanalisty musili ad biaśsilla hryźci adzin adnaho, i na tym kaniec.
Chto moža hetamu supraćstajać? Naturalna, sama intelihiencyja, taja častka hramadztva, jakuju my nazvali arystakratyjaj duchu. Jakraz ichnyja mocnyja partyi musiać stać padstavaju mocnaha parlamentu. A tolki ŭ parlamencie zrazumiełaja dla arystakrataŭ patreba niezaležnaści moža atrymać zakanadaŭčyja harantyi.
Z Łukašenkam — nijakaha supracoŭnictva, ale — adkrytaje spabornictva. Niachaj jon zabaŭlajecca z manetkaj, ale jahonaja rola haranta niezaležnaści nastolki ž važkaja, jak jahonaja rola duchovaha lidera nacyi. Heta značyć, što takoj roli ŭ pryncypie niama. Toj, chto ŭ krainie «atviačaje» za ŭsio, — nasamreč ni za što nie adkazvaje i nijakich harantyjaŭ nie daje, nie zabiaśpiečvaje. Nia varta padmanvacca ŭ hetym, ci to baroniačy Łukašenku, ci to łajučy jaho. Varta dumać pra inšaje. Pra toje, što rola intelihiencyi ŭ hramadztvie i ŭ spravie niezaležnaści nikim inšym syhranaja być nia moža. Jak nia moža być zabaronienaja ci dazvolenaja, uviedzienaja ci admienienaja ŭkazam ci dziaržaŭnym aparatam.
Biełaruskaja intelihiencyja, najlepšyja jaje pradstaŭniki, dobra razumiejuć heta. Tolki na ich, pataptanych i zahnanych u padpolle, trymajecca siońnia biełaruskaja niezaležnaść. A zusim nie na Łukašenku, jaki ŭ pryncypie ničoha realna nie harantuje.
Što da kožnaha čałavieka, kožnaha, chto ŭ dušy — duchoŭny arystakrat, dyk jahony ŭdzieł u niezaležnaści — nia ŭ tym, kab lehčy dzie-niebudź na rejki ci što-niebudź tam padarvać... Kali jon moža choć krupinku dadać da vobrazu samastojnaj krainy Biełarusi — heta samaje bolšaje i samaje patrebnaje. Kab u tych, chto navažyŭsia hetuju niezaležnaść likvidavać, chacia b zakraŭsia sumnieŭ.
Siarhiej Paŭłoŭski
Pavodle hazety «Svaboda», 1'2004.
Z hazetaj «Svaboda» možna skantaktavacca praź je-mail: hazeta@tut.by