Našyja «hienerały» ŭsio ž pry vojsku
Adbyŭsia čakany vystup «Voplaŭ Vidaplasava», dy nie adbyŭsia čakany duet Volski—Skrypka. Jak akazałasia, šlach intehracyi Biełarusi z Ukrainaj pakručasty i ciažki.
Uvohule, u adroźnieńnie ad minułych vystupaŭ, šoŭ «Krambambuli» — zazvyčaj jaskravaje — było niejkaje blakłaje dy nie zusim zrazumiełaje; zapomniłasia chiba što aŭtentyčnaja ciurkskaja pieśnia Hineš Abasavaj. Mahčyma, časova skončylisia vynachodki, a moža, tak paŭździejničaŭ niečakany zryŭ planaŭ.
Ukrainskamoŭny ściob-rok hučaŭ na paradak bolš jakasna, čysta i adpracavana. Adčuvałasia pradumanaść da drabnic: kali vakalist «Voplaŭ» rabiŭ svaje «vyłazki» prosta pa kresłach u zalu, usie astatnija muzyki viedali, što kožny ź ich pavinien rabić — zabiaśpiečvać nadziejnaje rytmičnaje supravadžeńnie svajmu lideru.
Ale treba skazać, adkul što ŭziałosia. Takija jakasnyja vystupy — plon šmathadovaj pracy. Tamu nia ŭsio ŭ nas tak kiepska, a naadvarot, majem vielmi navat śvietłyja perspektyvy. «VV» u hetym hodzie śviatkujuć svajo 18-hodździe — całkam zrazumieła, čamu niekatoryja našyja «pačynańni» ŭ ich raspracavany značna šyrej: naprykład, «Lapisy» tolki zapisali pieśniu z arkiestram Akademii MUS RB, a Aleh Skrypka — ceły dysk razam z «Ansamblem piśni i tanciu Zbrojnich Sił Ukrajini» jašče ŭ 2001 h.; «Krambambula» tolki zaprasiła roznych biełaruskich znakamitaściaŭ u jakaści «haściej» u svoj klip, a Aleh Skrypka ŭžo dvojčy zdymaŭsia ŭ navahodnim miuzykle Kanstancina Meładze «Papiałuška»; taja ž «Krambambula» tolki pačała supracu ź «inšaziemnymi» muzykami, a «VV» hraŭ u Paryžy…
Tak što ŭ kožnaha talenavitaha biełaruskaha muzyki niaźmieranyja abšary dziejnaści — było b žadańnie!
A na nastupny dzień paśla vystupu ŭ «Kazie» — zusim inšaja muzyka, inšaja publika, inšy Volski: vialiki solny vystup «NRM». U maleniečki klub «NC» nabiłasia ledź nie z pałovu vialikaj kancertnaj zali, i tut užo Lavon dy kampanija pačuvalisia poŭnymi haspadarami. Spravazdaču daviałosia davać pa poŭnaj prahramie: publika darvałasia j napoŭnicu skarystoŭvała momant, atrymlivajučy asałodu ad znachodžańnia pobač z kumirami. Zala łaviła kožnaje słova svaich «pałkavodcaŭ»: Lavonu navat udałosia ŭsich pasadzić na padłohu dziela taho, kab potym razam uskočyć, a Pit Paŭłaŭ pabyvaŭ na rukoch u fanataŭ!
Kali praz paŭtary hadziny paśla pieśni «Lohkija-lohkija» muzyki-žaŭniery syšli sa sceny, vojska zaraŭło «EN-ER-EM!» tak, što majo piva na stojcy baru ledź nia vyskačyła sa svajho plastykavaha kubačka…
…Adzinaje — jak na mianie, dyk brakavała biełaruskaje movy ŭ tym samym «vojsku», dyj słavutaj «intelektualnaści» było niašmat. Ale na toje jana i maładość, jakaja, kali vieryć Lavonu Volskamu, chutka skončycca — adrazu paśla taho, jak usie panki pojduć «klerkami ŭ banki»! Zatoje byŭ bieł-čyrvona-bieły ściah dy ščyraje žadańnie junych biełarusaŭ bolš nia być u svajoj krainie padziemnymi žycharami.
Całkam naturalna, što ŭ takoj publicy, jakaja hatovaja iści za imi choć na barykady, muzyki pačuvajucca jak ryby ŭ vadzie, ale svoj «intelektuał» nikudy nie padzienieš, a mienavita jon i kliča Lavona asvojvać novyja dalahlady ŭ biełaruskim šoŭ-biznesie. Na pačatku heta ciažka, ale zaŭsiody nie niemahčyma. A tamu — tolki napierad, my zaŭsiody padtrymajem!
Aleś Kvitkievič