91-hadovy viaskovy śviatar: «Takija časy nadyšli — tolki adpiavaju, amal nie chryšču»
Pačapava — vioska na miažy Baranavickaha i Navahrudskaha rajonaŭ. Samy vysoki budynak — carkva, a samy aŭtarytetny čałaviek — śviatar. Tutejšamu «baciušku» ŭžo pajšoŭ 92-hi hod, ale jon usio jašče słužyć u carkvie, jakuju sam niekali i ŭźniaŭ z ruinaŭ.
«Zachodźcie i vy, — z hanka kaža śviatar, — pasłuchajecie, pahavorycie. Ź ludźmi parazmaŭlać ja čas zaŭsiody adšukaju».
U pakoi, dzie ajciec prymaje žurnalistaŭ, «tvorčy verchał». Usie palički zaniatyja knihami, jany navat na piečcy. Stary ajciec dastaje fotalbom i addajecca ŭspaminam.
«Niekali było ŭva mnie trochu duchu — ščyraści našaj biełaruskaj. Ale tračusia ŭžo, žyćcio prachodzić. I ciapier hladžu ja na vas, junych, dy pa-dobramu zajzdrošču, bo vy samaje hałoŭnaje majecie — maładość i mahčymaści. Kali ja maładym byŭ, to bačyŭ tolki pakuty i śmierć: vajnu, katarhu, hałodnyja paślavajennyja hady, biazbožnikaŭ-kamunistaŭ», — z bolem u hołasie kaža sastareły baciuška.
«Asabliva mnie vajna ŭ pamiać urezałasia. Za tymi časami tut kaho tolki nie było! Pamiataju, jak i ruskija vojski tut prachodzili — tyja, što suprać savietaŭ, — i kazaki, i ŭkraincy. Zojduć u carkvu z šablami, šapki svaje na ruki pakładuć dy molacca. A zvonku ich koni čakali, zaprežanyja ŭ harmaty», — uzhadvaje stary.
«Tady ž tolki dva šlachi było: albo da niemcaŭ, albo ŭ les da partyzanaŭ. Z apošnimi ja mieŭ suviaź, ale niadoŭha. Zrešty, mienavita partyzany ŭ akolicach usie cerkvy ŭ vajnu i papalili: u Svarotvie, Jatvie, u našym Pačapavie. Zastałasia tolki nievialikaja kaplička na miascovych mohiłkach, dy i taja napałovu źniščanaja. Žaby tam žyli. Ja ŭ joj potym 50 hadoŭ adsłužyŭ, kab hrošy na novy chram u Pačapavie sabrać. I ŭ vyniku pabudavali! Na reštkach staroha. Stolki času na heta syšło, ažno strašna dumać», — kaža śviatar.
«Niejak tak vychodzić, što ludzi chočuć žyć u miry i zhodzie, a ŭsio vajujuć adzin z adnym. Maralnaść — jana siońnia chvoraja. Ludzi niaščyryja ŭ svaich dziejańniach, viery. Skalečyli movu, Boham pačali prykryvacca dla ažyćciaŭleńnia svaich zadumaŭ… Hetaja niaščyraść i viadzie nas da zhuby. Darečy, užo šmat času ja naziraju, jak štohod naradžajecca mienš, čym pamiraje. Takija časy nadyšli — tolki adpiavaju, amal nie chryšču», — cicha kanstatuje śviatar.
Taksama baluča staromu havaryć ab vajnie va Ukrainie. Pavodle jaho, ludzi narodžanyja nie dla taho, kab zabivać adzin adnaho.
«U tym, što tam ciapieraka adbyvajecca, mnie ŭžo i nie razabracca. Ale mnie zdajecca, heta niejkaja narodnaja pomsta. Bo ŭkraincam daviałosia paciarpieć ad balšavikoŭ. Tam ludzi zamožna žyli, byli dobrymi haspadarami, na svajoj uradlivaj ziamli. A ich u Sibir zahaniali, raskułačvali. Niejkaja kryŭda pamiž Uschodam i Zachadam isnuje», — pierakanany ajciec.
«U nas taksama tak było. Šmat biełarusaŭ syšło na Zachad — u Amieryku, Hiermaniju, Polšču. Heta tyja ludzi, jakija zajmali niejkija pasady pry akupacyi, «rahuleŭcy» taksama. Nu i prosta takija, chto pry kamunistach žyć nie chacieŭ — siarod ich i maich kolišnich znajomych chapaje», — uzdychaje śviatar.
Padčas havorki ab Uschodzie i Zachadzie ŭzhadvajecca Polšča, pad uładaj jakoj u 1924-m ajciec ułasna i naradziŭsia. Razvažajučy ab krainie-susiedcy, śviatar ahučvaje svaju viersiju taho, čamu siońnia palaki bahaciejšyja.
«Bo tam ludzi sami svabodna imknulisia da čahości, sami ŭsiaho dasiahali. A nas prymušali: ziamlu adbirali, skacinu, svabodu. Voś i ciapier kažuć: my niezaležnyja! Ale jakija ž my niezaležnyja, kali svajho ničoha nie majem? Bo niekali tak było: padatki zapłaciŭ — i ŭsio, nijaki čynoŭnik na tvaju ziamlu i nahoju nie stupić — pryvatnaja ŭłasnaść! A ciapier… Uvohule, ja tak hlanu inšym razam — ludzi ž za ježu stali pracavać. Bo raniej haspadar sam sabie moh na ceły hod zrabić zapas, kab pražyć. A što my siońnia možam? Jość hrošy — kupiŭ, pajeŭ. A niama hrošaj?..»
U hety momant u siencach źjaŭlajecca žonka ajca, jahonaja adnahodka «Hannuška».
«Idu, Hannuška, idu»,— adkazvaje jon i na raźvitańnie daje nam nakaz.
«Kab žyćcio hodna pražyć, treba mieć vychavańnie, ciarpieńnie i mužnaść. I Boha mieć u sercy. A Boh — heta luboŭ.
A to mnohija z hetym pačućciom razabracca nie mohuć, nikoha nie lubiać, a narakajuć na los. Važna, kab luboŭ nas nie pakidała i była ščyraj. Tady i čałaviek ščaślivym budzie».
Kamientary