Andrej Fiedarenka: «Ja nie liču Bryla piśmieńnikam u čystym vyhladzie»
Andrej Fiedarenka praciahvaje tradycyi biełaruskaha realizmu. Heta niaprosta – paśla hienijalnych papiarednikaŭ-klasykaŭ i masy hrafamanaŭ, što paŭźli ŭ tym ža kirunku. My i pačali razmovu ź piśmieńnikam akurat ź Janki Bryla. Jakim maje być biełaruski realizm paśla Bryla, Bykava?
Fota Anatola Kleščuka
Andrej Fiedarenka praciahvaje tradycyi biełaruskaha realizmu. Heta niaprosta – paśla hienijalnych papiarednikaŭ-klasykaŭ i masy hrafamanaŭ, što paŭźli ŭ tym ža kirunku. My i pačali razmovu ź piśmieńnikam akurat ź Janki Bryla. Jakim maje być biełaruski realizm paśla Bryla, Bykava?
«My nie syšlisia z Brylom»
«Naša Niva»: Ci jość u biełaruskaj realistyčnaj litaratury budučynia?
Andrej Fiedarenka: Ja b nie pisaŭ, kab nia bačyŭ, što tolki za hetym napramkam budučynia. Avanhardyzm, postmadernizm – druhasnyja. Jany – spadarožniki realizmu.
«NN»: Jakim maje być biełaruski realizm paśla Bryla?
AF: Ja nikoli nie razhladaŭ Bryla jak realista ŭ poŭnym sensie hetaha słova. U jahonych karacielkach całkam adsutničaŭ vymysieł. Heta nia jość sapraŭdnym realizmam. Jon pisaŭ toje, što bačyŭ. Ja viedaju, što maja dumka budzie razychodzicca z ahulnapryniataj, ale ja nie ličyŭ jaho piśmieńnikam u čystym vyhladzie. Bryl nia ŭmieŭ vydumlać, a piśmieńnik u vialikaj stupieni – heta vydumščyk. Bryl byŭ bytapisalnikam. Jon vieŭ dziońnik žyćcia, drukavaŭ jaho, nie pierapracoŭvajučy. I dziakujučy hetamu jon pražyŭ taki doŭhi viek. Bryl pravilna raźmiarkoŭvaŭ žyćcio, jon nikoli nie pierapracoŭvaŭsia. Hladžu ŭ akno, pišu, što baču, drukuju heta, narmalna pačuvajusia – voś jak pisaŭ Bryl.
«NN»: Kali nie pamylajusia, Bryl vielmi stanoŭča adhukaŭsia pra Vašu tvorčaść?
AF: Było niekalki sprobaŭ, jak z majho, tak i ź jahonaha boku, nie prymicie hety fakt za niejkaje falšyvaje samalubavańnie, syścisia ź im. Ale ŭ mianie nie ŭdałosia hetaha zrabić ni z Brylom, ni z Bykavym. Mnie navat zaraz kryŭdna, Bryl prychodziŭ, chvaliŭ mianie, zamaŭkaŭ i čakaŭ, kali ja, u svaju čarhu, pachvalu jaho. Ja sprabavaŭ rabić heta, čyrvaniejučy, zaikajučysia. Ale Bryl nastolki čakaŭ novaha, što jaho nie zadavalniali maje słovy. I tak paśla niekalkich jahonych vizytaŭ da mianie my nie syšlisia. Jon pierastaŭ telefanavać, i pisać mnie, i cikavicca pra mianie, nakolki ja viedaju.
«NN»: Ci byli Vy na pachavańni Bryla?
AF: Nie, nia byŭ.
«Kryŭdna, što mianie viedajuć jak dziciačaha piśmieńnika»
«NN»: Što Vy adčuvali, kali vyjšła Vašaja kniha «Historyja chvaroby»?
AF: Hetaje pačućcie niemahčyma pieradać, heta niezabyŭna. Ja ŭsio žyćcio maryŭ stać piśmieńnikam, i mnie zdavałasia, što ja im nikoli nia stanu. Mnie kazali maje pieršyja čytačy, z Dubaŭcom ułučna, što tak, jak pišu ja, mohuć pisać usie. Tamu, kali vyjšła kniha, ja chadziŭ ź miesiac, jak ukołaty narkotykam. I, na majo ździŭleńnie, ja pačaŭ atrymlivać udziačnyja listy ad čytačoŭ, dobruju krytyku.
«NN»: Ci nia kryŭdna Vam, što čytačy viedajuć Fiedarenku jak pieravažna dziciačaha piśmieńnika?
AF: Niadaŭna Hlobus zadaŭ mnie akurat takoje samaje pytańnie. Krychu kryŭdna, bo raman «Revizija» i apovieść «Ničyje» musili byli pieravysić tyja dziciačyja tvory, jakija ja pišu tolki dziela taho, kab adpačyć ad surjoznych rečaŭ. Ja nie ŭvažaju svaje dziciačyja tvory za litaraturnuju pracu i vielmi ździŭlajusia, što jany iduć.
«NN»: «Ščarbaty taler» vyjšaŭ sumarnym nakładam kala 60 tysiač asobnikaŭ, jon staŭ sapraŭdnym bestseleram.
AF: Ja tolki mahu padziačyć čytačam, ale mnie zdajecca, što heta prosta ščaślivy źbieh akaličnaściaŭ. Kali adzin za adnym źnikajuć takija kałosy, jak Bykaŭ, jak Bryl, to na takim tle možna pačytać i Fiedarenku.
«Popyt na litaraturu jość»
«NN»: Jakija vodhuki prychodzili na Vašu dosyć supiarečlivuju apovieść «Ničyje»?
AF: Jak ni dziŭna, tolki stanoŭčyja. Zatoje Zakońnikavu paśla vychadu apovieści ŭ «Połymi» telefanavali i kazali: što vy drukujecie taki ašaleły nacyjanalizm? Tam 90% dakumentalnych źviestak. Ja dva hady pracavaŭ nad knihaj. Mnie vielmi dapamoh historyk Lachoŭski, ja prosta hatovy jamu pakłanicca. Jon dastavaŭ mnie takija fantastyčnyja rečy, jakich dakładna nia bačyŭ Bykaŭ sa svajoj apovieściu «Na Čornych Ladach». Mnie było prosta niepryjemna čytać jaje, bo tam uziaty epizod sa zmahańnia UPA, a Bykaŭ pieravioŭ heta na Słucki zbrojny čyn, dzie być takoha nie mahło.
«NN»: Ci ličycie Vy, što ŭ biełaruskim hramadztvie jość cikavaść da litaratury?
AF: Jość. Listy pa-raniejšamu prychodziać, ludzi kličuć na vystupy. Ja tolki pra siabie havaru. Ale voś z Alesiem Navaryčam i ź jahonym «Litoŭskim vaŭkom» taksama sapraŭdny ažyjataž. Znajomka, jakuju ja nia bačyŭ tryccać hadoŭ, znajšła numar telefona Navaryča, patelefanavała jamu dadomu. U niejkich lakalnych momantach cikavaść, kaniečnie, jość.
«NN»: Ci časta Vy ładzicie vystupy pierad čytačami apošnim časam?
AF: Z pryncypu zusim nie sustrakajusia. Ja nie lublu, ja bajusia aŭdytoryi, mnie zdajecca, što jana nieprychilna stavicca da vystupoŭcy, što im patrebny vystupy kštałtu Zadornava. Im patrebnyja chochmy.
«NN»: Ale Arłoŭ ci Chadanovič źbirajuć poŭnyja zali.
AF: Arłoŭ trochi inšy tvorca, a Chadanovič tym bolš. Ja, darečy, vielmi lublu i caniu Chadanoviča. Heta vyklučnaja źjava ŭ našaj litaratury. Ja pra heta i jamu havaryŭ i budu pra toje samaje pisać.
«Varta pierakładać svaje tvory»
«NN»: Čamu ŭ Biełarusi niama litaraturnaj raskrutki, jak, naprykład, u Rasiei?
AF: Vy ŭžo zhadali Arłova, jaki raskručvaje siabie jak maha. Ja dumaju, što heta praz prablemy z movaj. Tamu ŭsio svajo ja apošnim časam pierakładaju na rasiejskuju movu. U tych ža «Ničyich» ja amal całkam źmianiŭ pieršuju častku: zrabiŭ paŭstancaŭ adnaznačnymi hierojami biez usialakich kupiuraŭ. Ja dumaju, što ŭsio ž varta pisać pa-rasiejsku, kali pieršaja publikacyja prajšła pa-biełarusku.
«NN»: Ci jość vartyja aŭtary ŭ biełaruskaj rasiejskamoŭnaj litaratury?
AF: Pa ščyraści, ja nia viedaju takich. Z taho, što ja čytaŭ pa-rasiejsku, zdoleŭ pračytać staronki dźvie, nia bolej. Heta nie litaratura.
«Mnie śnicca Sys»
«NN»: Chto b ź siońniašnich piśmieńnikaŭ moh by być hodny zvańnia Narodnaha?
AF: Ja dumaŭ nad hetym pytańniem. U pieršuju čarhu – heta Ivan Ptašnikaŭ. U druhuju – Uładzimier Niaklajeŭ.
«NN»: Kaho ź ciapierašnich biełaruskich aŭtaraŭ Vy čytajecie z asałodaj?
AF: Chadanoviča, Hlobusa, Ściapana. Z maładziejšych – Juhasiu Kaladu vielmi chvalać, ale jana nie zusim moj aŭtar. Bałachonaŭ padabajecca. Lublu Niaklajeva. Časta pieračytvaju Mieleža. Raŭniajusia na dvuch apošnich tvorcaŭ. Z zamiežnaha čytaju Mapasana, Fołknera, jakoha čamuści raźlubiŭ. Skandynaŭskuju dziciačuju litaraturu.
«NN»: Ci časta Vy siońnia pryhadvajecie Sysa?
AF: Kožny dzień. Jon śnicca mnie. My z Navaryčam byli adzinyja, chto pryjechaŭ ź Miensku na pachavańnie Tolika...
«Niama kudy jechać»
«NN»: U 2001 hodzie vy surjozna razvažali nad mahčymaściu emihracyi albo nad vierahodnym sychodam u viosku. Ci źmianiłasia što-niebudź ciapier?
AF: Mnie niama kudy źjaždžać. Ja b ź vialikaj radaściu zrabiŭ heta, ale niejkimi nienarmalnymi karaniami ja źviazany to z pracaj, to ź siabrami, to ź Mienskam, to z žonkaj. Ja razryvajusia. A nakont zamiežža ja zrazumieŭ, što my tam mała patrebnyja. Ciapier ja pierapisvajusia z Słavamiram Adamovičam i ŭ kursie ŭsich padziejaŭ, što adbyvajucca ź im u Narvehii. Zastajecca tolki ŭnutranaja, viaskovaja emihracyja.
«NN»: Ci raźličvajecie atrymać jakuju-niebudź dziaržaŭnuju premiju?
AF: Mianie vyłučali. I tady ŭ dziońniku ja zanatavaŭ: «Boža, dapamažy, kab mnie nie dali jaje». I Boh pasłuchaŭ mianie. Moža być, mianie jašče vyłučać na premiju, ale ja nie chaču ni vyłučeńnia, ni atrymańnia.
«NN»: Jak pastavilisia da filmu, što niadaŭna byŭ źniaty pavodle Vašaha scenara?
AF: Ja nienavidžu hety film, ja nie hladzieŭ nivodnaj jahonaj seryi, tam ničoha nie było ź mianie, usio ad scenarysta. Mnie było radasna, što ja pieramoh siarod 50-ci hetych rasiejskamoŭnych scenarystaŭ. Pakazaŭ, što my ŭmiejem pisać na našaj movie.
«NN»: Jak by Vy acanili sytuacyju z sajuzami piśmieńnikaŭ?
AF: Ja ničoha nie razumieju ŭ joj, tamu i nie chaču adkazvać. Asabista ja zastajusia siabram staroha Sajuzu.
«Ja prymušaju siabie vieryć»
«NN»: Hetaj viasnoj Vy nia ŭzhadvali ŭłasnaha ŭryŭku z knihi «Smuta» (z 1993-ha hodu)? Dazvolcie jaho pracytavać: «Zusim patajemna ja prymušaju siabie vieryć, što moj narod – kali nia ŭvieś, dyk choć by častka školnikaŭ i studentaŭ – zadumvajecca, čamu Boh puściŭ jaho ŭ śviet mienavita biełaruskim narodam, a nie jakim inšym. Ja nia vieru, ale prymušaju siabie vieryć».
AF: Mienavita hety ŭryvak nia zhadvaŭ, choć i ŭspaminaŭ niešta padobnaje.
Kamientary