Sa śmierciu ajca Alaksandra Nadsana skančajecca cełaja epocha.
Sa śmierciu ajca Alaksandra Nadsana skančajecca cełaja epocha. Heta sapraŭdy tak.
Biełaruski asiarodak u paŭnočnym Londanie - Biblijateka i muzej imia Skaryny i Biełaruskaja katalickaja misija - ŭtvaryŭsia namahańniami troch čałaviek: biskupa Česłava Sipoviča, a. Lva Haroški i a. Alaksandra Nadsana. Utvaryŭsia praź ichnuju nievyčarpalnuju enerhiju i entuzijazm, luboŭ da svajoj baćkaŭščyny Biełarusi, jakuju biskupu Sipoviču i a. Lvu Harošku paśla dziesiacihodździaŭ emihracyi tak i nie było nakanavana ŭbačyć znoŭ. Ciapier nia stała apošniaha i samaha małodšaha ź ich, a. Alaksandra Nadsana.
Bolš za toje, hetyja ludzi nia tolki stvaryli najvažniejšy kulturnicki centar, dzie zachavali kaštoŭnyja biełaruskija knihi i archiŭnyja ekspanaty, i nia tolki stvaryli bieźlič navukovych i relihijnych tekstaŭ dla nas z vami.
Jany byli vybitnymi ambasadarami Biełarusi ŭ śviecie, kali pra niezaležnuju biełaruskuju dziaržavu možna było tolki maryć.
Heta byli ludzi, jakija ŭ svoj čas dastojna pradstaŭlali Biełaruś pierad najvyšejšym kiraŭnictvam Vatykana i pierad kiraŭnictvam Vialikaj Brytanii. Dziakujučy im źjaviłasia biełaruskaja słužba Vatykanskaha radyjo i pierakłady na biełaruskuju movu liturhičnych tekstaŭ jak zachodniaha, tak i ŭschodniaha abradu. Dziakujučy ŭ tym liku im, i asabista a. Alaksandru Nadsanu, Kaścioł u postsavieckaj Biełarusi staŭ tym apiryščam dla biełaruskaj movy, jakim jon jość ciapier.
a. Alaksandar natchniaŭ svajoj niazłomnaściu i ŭnutranaj siłaj. Chto jaho viedaŭ, toj paćvierdzić, što
a. Alaksandar da samych apošnich hadoŭ jak byccam zastavaŭsia ŭnutry tym samym vasiamnaccacihadovym aktyvistam i entuzijastam biełaruščyny, jakim jon šmat hadoŭ tamu apynuŭsia ŭ emihracyi.
Čałaviekam, jaki vypramieńvaŭ radaść, jaki ŭmieŭ dobra i vostra pažartavać, raspavieści cikavuju historyju z ułasnaha bahataha na padarožžy i cikavyja sustrečy žyćcia. Sapraŭdnym chryścijaninam, achviarnym, ścipłym, adkrytym da ludziej, hatovym dapamahčy tym, chto ŭ patrebie. Vybitnym intelektuałam i navukoŭcam, jaki apošniuju svaju daśledčyckuju pracu padrychtavaŭ da druku litaralna hod-dva tamu.
Usie ludzi kaliści pamirajuć. I kožny z nas taksama pamre. I pytańnie ŭ tym, što my paśpiejem zrabić u hetym žyćci, što my pakiniem paśla siabie. Ajciec Alaksandar svaim žyćciom i dziejnaściju pastaviŭ nam u hetym niedasiažna vysokuju planku.
I samaje lepšaje, što kožny i kožnaja z nas mahli by zrabić, kab ušanavać jahonuju pamiać, - heta dastojna praciahnuć jahonuju spravu.
Dapamahać zachoŭvać kaštoŭnyja skarby biełaruskaj kultury i historyi i pavialičvać ichnuju kolkaść. Dbać pra biełaruskuju movu i biełaruskuju spadčynu. Dzie b my ni byli, zastavacca viernymi Biełarusi i ŭrešcie damahčysia sapraŭdnaj niezaležnaści i svabody dla jaje - damahčysia taho, dziela čaho jon pracavaŭ i za što jon maliŭsia štodzień na praciahu dziesiacihodździaŭ.
My ŭsie asiracieli. Nizki Vam pakłon, Ajciec Alaksandar. Malicie Boha za nas.
Biełaruska arhanizavała adpačynak dla dziaciej palitviaźniaŭ na Łazurnym bierazie. Jana raskazała, jak uciakała z krainy i jak jaje zatrymlivaŭ Interpał

Kamientary