25 śniežnia, sierada. Siamiejnaja jalinka
Narešcie tata ŭciahnuŭ u kvateru ahromnistuju, puchnatuju jalinku, jakaja zuchavata pavystaŭlała kołkija halinki ŭ baki. Hiektar zalivista zabrachaŭ na niezrazumieły zialony abjekt, jaki paličyŭ zachopnikam jahonych zakonnych uładańniaŭ. Jon navat navažyŭsia kinucca na voraha, ale pakałoŭ ihołkami maleńki čorny nos i, aburana burkočučy, reciravaŭsia ŭ kuchniu. I adtul, siedziačy ŭ babuli na tepciach, naziraŭ, jak my z tatam ładzim jalinku da padstaŭki.
— Hanteli davaj, — zahadaŭ tata, i ja kinułasia vyciahvać ich zpad kanapy, kab umacavać našu kanstrukcyju.
— Jana ŭ vas krychu naleva nachilajecca, — prajšła mima sa śviatočnym posudam u rukach matula.
— Dy narmalna, — padmirhnuli my z tatam adno adnamu i trochi pasunuli jalinku da šafy — tak, na ŭsialaki vypadak.
Tata skoknuŭ na kresła, kab abrezać vierchavinku, što padpirała stol, a ja pačała raspakoŭvać mišuru i cacki.
— Ź lampačak? — pazmonicku pytajecca tata.
— Ź lampačak! — rapartuju ja, i my pačynajem apieracyju pa ŭpryhožvańni.
— Praz dvaccać chvilin baba Šura pryjdzie, a ŭ mianie ničoha nie hatova! — znoŭku pačuŭsia matulčyn hołas.
— Kidaj usio i prychodź da nas upryhožvać! — kličam my jaje.
— Aha, kidajcie ŭsio i prychodźcie da mianie hatavać! — pieradražnivaje nas mama.
— Dajcie ja taksama štości paviešu, — dałučyłasia da nas babula. — A to praŭda, zaraz baba Šura pryjdzie, a vy tolki pačali.
Vychoplivajučy zpad nosa ŭ taty z babulaj samyja pryhožyja cacki, ja šparka ruchajusia pamiž jalinkaj i kardonnymi skrynkami.
— Nu kudy ty ich u samy hłyb viešaješ?— dakaraje babula i pieraviešvaje za mnoj amal kožny šaryk.
— Tak, Piatroŭna, nie parušajcie śviatočny praces! Niachaj viešaje, jak choča, — abaraniaje mianie tata.
Raptam zaźvinieŭ damafon. My ledź nie pavypuskali z ruk cacki. Hiektar znoŭku zabrachaŭ. Babula pabiehła adčyniać, a ja i tata pačali śpiecham nakručvać na jalinku mišuru.
— Nu što ŭ vas? Oj, jakija małajcy, pryhoža jak! — uchvaliła nas matula, raptam źjaviŭšysia ŭ haścioŭni. — A vadu vy nalili?
— Dobry dzieieień! — praciahła pavitałasia, zazirajučy da nas, baba Šura. — Oo, jakaja ŭ vas jalinka…
My ŭračysta pahladzieli na jaje, poŭnyja honaru za zroblenuju spravu. Baba Šura padyšła da jalinki bližej i pryniuchałasia.
— Pryhožaja. Tolki katami śmiardzić, — pastanaviła jana i pavažna prajšła da śviatočnaha stała.
26 śniežnia, čaćvier. Samotnaja jalinka
Znoŭ kidajecca pa śniezie sa svaim brachaścikam.
Brachaścikam-błychaścikam.
Jak možna ŭvieś čas mieć taki aptymistyčny vyhlad?
Chacia, nie dziva: učora ž ciahnuli damoŭ jalinku. Śviatočny nastroj, usio takoje.
A ŭ jaho doma niama jalinki. I ŭvohule ŭ kvatery paŭpusta. Dyj jon adzin. Učorašniaje śviata ŭ jahonaj siamji nie adznačajuć, a na Novy hod navat da baćkoŭ nie padasisia: jany jeduć u ramantyčnuju vandroŭku ŭ ciopłuju krainu. Bieź jaho. Bo jakaja jana budzie ramantyčnaja, kali jany voźmuć svajho niedarečnaha pierarostka.
Chacia čamu niedarečnaha? U pryncypie, davolitaki darečnaha. Tolki niezrazumieła, dzie i z kim śviatkavać, što śviatkavać, dy ci śviatkavać uvohule…
Treba adychodzić ad akna i bracca za prajekt. Na samoj spravie, jaho ŭžo daŭno tre było skončyć…
Niemahčyma pracavać u takich umovach. Va ŭsich pačalisia śviaty, a ŭ jaho doma pusta i zmročna.
U pakoi dvoje: jon i štatyŭ.
Voś ź im jon i budzie sustrakać Novy hod…
Stop.
Štatyŭ?
Dzieści ŭ jaho valalisia roznakalarovyja vializnyja arkušy. Ci jość tam zialony? Jość! Zakrucić konusam vakoł štatyva, zalapić znutry skotčam — šykoŭna!
Nie chapaje cacak. Vostra nie chapaje cacak. Dzie ŭziać cacki? U kramie… Paŭhadziny na mietro tudy-nazad. Paŭhadziny, kab vybrać… Narmalna.
Karaciej, prajekt pačakaje…
U centry ŭsio takoje śviatočnaje, ludzi ŭzrušanyja, radujucca. Kali paśpieli ŭbrać horad? Ci heta jon prosta nie zvažaŭ? Treba čaściej aziracca pa bakach, a nie sabie pad nohi ŭhladacca.
Tak, cacki: biełyja ci čyrvonyja? Dziaŭčyna pierad im paśpieła zabrać apošnija čyrvonyja. Nu i chalera na ich, voźmie biełyja.
O, a jany ŭvohule nie biełyja, a niejkija sierabrystyja.
A moža ŭziać jašče i lampački? Adnaznačna!
Pakul viarnuŭsia damoŭ, na vulicy ściamnieła. Zapaliŭ u chacie śviatło, papryklejvaŭ šaryki i zorački da zialonaj papiery, nakruciŭ lampački, uklučyŭ. Usio źziaje, pieralivajecca. Pryhoža.
A kali vyklučyć vierchniaje śviatło? Jašče pryhažej.
Atrymałasia navat niejak pa-dyzajniersku. Prosta-taki art-abjekt. Hladzicie, zajzdroście! Sfotkać i ŭ Kantakt.
Ciapier i jaho vokny pryjemna zichciać u pryciemku.
A zaraz možna i za prajekt.
Nie, spačatku padjeści.
27 śniežnia, piatnica. Siurpryz-jalinka
«Nu, voś. Uładzik pryjdzie — a ŭ nas doma ŭžo śviata», — zaŭśmichałasia sama sabie Kacia, papraŭlajučy na maleniečkaj tujcy, jakuju jany razam kuplali, kali zasialilisia ŭ hetuju kvateru, čyrvony bancik, što zamianiaŭ tradycyjnuju zorku. Nie darma jana ŭčora paśla pracy zaskočyła ŭ CUM pa cacki. Paśpieła zabrać apošni čyrvony nabor. A to hetyja sierabrystyja byli niejkija chałodnyja, niaŭtulnyja. Niachaj jany zastajucca zmročnym niedarekam, kštałtu taho, što celiŭ pierachapić jaje zdabyču… A čyrvonieńkija vyhladajuć pachatniamu. I da bancika vydatna pasujuć.
«Našaja pieršaja jalinka», — letucienna padumała Kacia i navat zaśmiajałasia: jakim ružova-sałodkim hłupstvam, peŭna, vyhladajuć jaje namahańni zboku. Nu, a što, i ružova-sałodkamu hłupstvu ŭ pobycie adviedzienaje važnaje miesca ŭ žyćci!
Dobra, što siońnia jana pryjšła krychu raniej za Uładzika i ŭsio paśpieła. Chočacca ž siurpryz zrabić. Nasamreč, jany damovilisia, što nie buduć stavić jalinku. Dakładniej, u jaje doma stavili kožny hod, a Uładzik skazaŭ: «Nijakich letašnich ihołak u tepciach». I praŭda, niachaj u ich doma ŭsio budzie funkcyjanalna, pasučasnamu. Ale kryšačku śviata nie pieraškodzić.
Kacia schapiła tujku-ialinku i, pratančyŭšy da kuchni, pastaviła jaje na stoł.
Utulnieńka. A zaraz možna i za viačeru. Jana pastaviła vadu na makarony i sprytna ŭziałasia za zapraŭku. Treba i tut prydumać štości cikavaje, nadać zvyčajnaj stravie trochi śviatočnaści. Pačaravaŭšy z prypravami, jana pakaštavała, zastałasia całkam zadavolenaja i pravieryła hadzińnik — niešta Uładzik zatrymlivajecca.
Kacia pačakała dziesiać chvilin. I jašče dziesiać chvilin. I, robiačy źnižku na ŭsialaki vypadak, jašče dziesiać. «Nu što takoje, užo daŭno čas zakidvać makarony, a jon dzieści badziajecca»,— z ramantyčnaha plušavaha zajki Kacia pačała pieratvaracca ŭ złosnaha šablazubaha zajca. Jana schapiła telefon i nabrała Uładzikaŭ numar.
— Nu, ty dzie? — patrabavalna spytała Kacia, kali Uładzik uziaŭ słuchaŭku.
— Chutka budu, — ścisła adkazaŭ jon, čamuści krekčučy.
— Ty davaj chutčej, a to ŭ mianie zapraŭka stynie, — paskardziłasia Kacia.
— Aha, — znoŭku kraktanuŭ Uładzik i adklučyŭsia.
— «Aha» i ŭsio?! — aburyłasia Kacia na zhasły dyspłej.
«Što jon tam robić? — padazrona padumała jana. — I dzie jon ŭvohule?!» Kacia vyklučyła kanforku pad rondalem. Šablazuby zajac unutry jaje pačaŭ vykazvać roznyja niepryjemnyja zdahadki. Prajšło jašče chvilin dvaccać, zapraŭka sastyła kančatkova i, kali Kacia ŭžo źbirałasia znoŭku telefanavać Uładziku, pazvanili ŭ dźviery.
— Nu, tolki zajdzi, — burčała Kacia, namahajučysia klučom zrabić baluča zamku.
Jana rezkim rucham rasčyniła dźviery i ažno ŭskryknuła ad niečakanaści.
Na parozie stajała bambiznaja jełka z redkimi markotnymi halinami, pryparošanymi śniažkom, a z-za jaje chitravata bliščeli Uładzikavy vočy.
28 śniežnia, subota. Losavyznačalnaja jalinka
Tani było motašna. A paśla žyćciaradasnych raspoviedaŭ Kaćki ŭ skajpie pra jaje Uładzika i dźvie niedaialinki — asabliva.
Siońnia vychadny. Kalady prajšli niaŭdała, praz try dni Novy hod. U Tani ŭžo piać miesiacaŭ i dva z pałovaj tydni jak raźbitaje serca i nijakaha ščaścia ŭ žyćci. Na vulicy śnieh, ale i ad jaho radaści niama.
Nie chočacca bracca za pracu, jakuju jana nie paśpieła zrabić za minułyja dni. Dla hetaha treba ŭklučać kampjutar, a tam pilnuje Kacia sa svaimi razmovami.
Nie viedajučy, jak być i adkul uziać dobry nastroj, Tania vyrašyła zapleści kasu. Toŭstaja rusaja kasa jaje nie razdražniała, a navat nahadvała pra ŭłasnuju vartaść. Ale kamu hetaja vartaść patrebnaja? Tania ciažka ŭzdychnuła.
Raptam zabomkaŭ telefon. Ciocia.
— Taniušyk, pryvitanki! Słuchaj, tut niešta Patryku błaha, bajusia jaho adnaho pakidać, nie źbiehaješ da apteki?
— Tak, źbiehaju, — zadušanym hołasam pahadziłasia Tania, tym bolš što biehčy było cieraz darohu i nazad — ciocia žyła ŭ susiednim padjeździe.
— A ty što biez nastroju?
— Dy nie, ciocia, tabie padałosia.
Tania kupiła leki dla Patryka, što zaŭždy majaŭsia žyvatom, choć hetynienažera i nie nadta joj padabaŭsia. Vyjšaŭšy ź ciotčynaha padjezda, jana vyrašyła prajścisia da Bataničnaha sadu, bo viartacca ŭ ahidnuju kvateru joj zusim nie chaciełasia.
Jana padyšła da budački, kab nabyć kvitok. Kabiecina, što siadzieła ŭnutry, zirnuła na jaje by na varjatku, a potym machnuła rukoj, prapuskajučy Taniu biez kvitka.
Jana badziałasia biez mety pa samotnych alejkach, pakul raptam nie vyjšła da vializnych błakitnych jełak. Tut Tania pryhadała, što jašče nie pastaviła jalinku. Jana zładziejavata azirnułasia pa bakach, padciahnuła šalik da samych vačej, i pajšła da jełak. Uchapiłasia za samuju pulchnuju halinku i rašuča tresnuła joj.
— Aha! Chapaj złačynca!— pačuła jana viasiołyja maładyja hałasy.
Ź niadkul vyraśli dva rasčyrvaniełyja milicyjaniery, padchapili Taniu pad pachi i pavałakli ŭ pastarunak. Tam jany adabrali ŭ jaje jałovuju halinku, nazvaŭšy dokazam złačynstva, i pasadzili dziaŭčynu za kraty, pakinuŭšy jaje ŭ paŭniutkaj ciemry adnu.
Tania cicha zapłakała. Što ni rabi, ničoha dobraha nie vychodzić. Zrabiłasia horača, i jana źniała kurtku i šalik z šapkaj, pakłaŭšy ich na łavu pobač. Znoŭku pačulisia hałasy, mabyć chtości išoŭ pa jaje?
— A čaho vy hirlandu nie ŭklučajecie? — pamiž krataŭ jana ŭbačyła, jak małady vysoki chłopiec u milicejskaj formie ŭtorknuŭ u razietku šnur i na jaho stale zamihcieła roznakalarovymi ahieńčykami maleńkaja štučnaja jalinka.
— Dyk a čaho darma śviatło palić, tavaryš lejtenant! — raźvioŭ rukami dziažurny. — Tut ciotku złavili, błakitnyja jaliny ŭ Bataničnym psavała…
— Heta ja ciotka?! — ledzianym tonam uskliknuła Tania, skłaŭšy ruki na hrudziach.
Tavaryš lejtenant paviarnuŭsia na jaje hołas i ažno zamior. Zza krataŭ na jaho pahladała niaścierpna pryhožaje virłavokaje Dziva z doŭhaj kasoj, što załaciłasia na biełym švedry. Jon padyšoŭ bližej i, uziaŭšysia za pruty, razhublena pramarmytaŭ, raspłyvajučysia ŭ duraślivaj uśmiešcy:
— Śniahurka. Sapraŭdnaja.
Tani jon taksama padaŭsia davoli simpatyčnym.
29 śniežnia, niadziela. Susiedskaja jalinka
— Z nadychodziačym, Adełaida Eduardaŭna! — susiedskija chłopcy, jakija niejak niečakana z daškalataŭ pieratvarylisia ŭ studentaŭ, ciahnuli pa leśvicy jalinku.— Vy ŭžo pastavili svaju?
— Dy navošta nam z Patrykam?— sumna ŭśmichnułasia Adełaida Eduardaŭna. — My i tak adśviatkujem.
— Jak heta navošta? — badziora vyjšaŭ na leśvičnuju kletku jaje susied, majstar ślasarnych spravaŭ Ściapanavič. — Śviata ž chutka. Dobry dzień, darečy.
— Dobry. A vy pastavili?
— Nu, tut tak vyjšła, što maje ažno dźvie vypadkova nabyli. Ja da ich učora jakraz jeździŭ, dyk adnu addali, ja dadomu i pryvałok, — pačaŭ raspaviadać rady surazmoŭcu Ściapanavič. — Zaraz voś nie viedaju, čym upryhožvać: cacki ž usie addaŭ svaim na novuju kvateru.
— Śviatkavać, peŭna, taksama da dziaciej pajedziecie? — dziela vietlivaści spytała Adełaida Eduardaŭna, začyniajučy vieka śmiećciepravoda.
— Oj, nie, — admachnuŭsia susied. — Ja ŭčora padarunački ŭsie padaryŭ, z unukami nahulaŭsia, ciapier užo tolki ŭ nastupnym hodzie pajedu… Jany tam płanujuć haściej, cełaja prahrama ŭ ich tam, a ja staravaty dla takich spraŭ. Tamu doma budu adznačać. A vy jak?
— I ja doma, budziem z Patrykam śviatkavać udvaich, — nakiravałasia da svaich dźviarej Adełaida Eduardaŭna.
— I što, bieź jalinki?
— Vidać, biez, — harotna ŭzdychnuła susiedka, topčučysia na parozie. — Nu, dobra, z nadychodziačym vas!
Jana začyniła dźviery i jašče raz uzdychnuła. Navošta reciravałasia? Zaprasiła b susieda na harbatu, tym bolš što čałaviek pryjemny, choć i zvyčajny majstar. Oj, voś spradviečnaja hetaja fanaberystaść muzyčnaha rabotnika, praź jakuju i zastałasia adna. Samoj ahidna. A ŭ jaho zatoje jalinka na śviata budzie.
Darečy, dzieści ŭ jaje zastavalisia cacki. Adełaida Eduardaŭna rašuča ŭziała kresła i palezła ŭ antrasoli. Praŭda, jość. Jana zdźmuła sa skryni pył. A ci varta? Jana trochi pavahałasia, ale, sustreŭšy ŭ lusterku ŭłasny pozirk, sama sabie kiŭnuła i paviarnułasia da dźviarej. Nie paśpieła ŭziacca za ručku, jak chtości pazvaniŭ.
— Chto? — stroha spytała Adełaida Eduardaŭna.
— Chmhm, susied vaš, — niaśmieła adkazaŭ zza dźviarej Ściapanavič.
Jana adčyniła. Ściapanavič, u kaściumie i pry halštuku, trymaŭ u rukach viadro ź jalinkaj.
— Ja tut padumaŭ, niachaj jana lepiej u vas budzie, tym bolš što…— susied źbiantežana apuściŭ vočy dołu i niejak pachłapiečy paružavieŭ.
— A ja jakraz źbirałasia vam cacki prynieści! Prachodźcie, prachodźcie chutčej! — uzradavana załapatała Adełaida Eduardaŭna. — Staŭcie jalinku ŭ haścioŭni, a ja zaraz čajnik pastaŭlu…
Ściapanavič pastaviŭ jalinku kala fartepijana i ścipła prysieŭ na krajočak kanapy, na jakoj pahaspadarsku razvaliŭsia toŭsty šery kot. Toj adrazu strapianuŭsia i nastaviŭ na hościa drapiežnyja žoŭtyja vočy.
— Voś i ja, — praśpiavała Adełaida Eduardaŭna, źjaviŭšysia ŭ pakoi z padnosikam u rukach.
Rasstaviŭšy pierad Ściapanavičam na maleniečkim nizieńkim stoliku pačastunak, jana padskočyła da jalinki i adrazu ž z achkańniem paviarnułasia da kanapy.
— Nu, miarzotnaja ty žyvioła! Kali paśpieŭ?
Ściapanavič ledź nie vyviarnuŭ na siabie haračuju harbatu.
— Heta ja nie vam, — łahodna źviarnułasia da jaho haspadynia. — Heta Patryk, padluka, jalinku pamieciŭ.
— Aaa, — zaśmiajaŭsia Ściapanavič. — Nie, heta nie jon. Heta zaraz sort jalinak taki. Alaksandra Ivanaŭna z treciaha paviercha ŭsim raspaviadaje, što jaje dzieci takuju pastavili. By katami trochi paśmiordyvaje. Vybačajcie, što takaja, — susied raptam sumieŭsia i adstaviŭ kubak.
— Kali b nie vy, dyk ja b nijakaj nie mieła, — piaščotna pahladzieła na jaho Adełaida Eduardaŭna, dziviačysia, čamu jana raniej nie zdahadałasia zaprasić jaho na harbatu.
30 śniežnia, paniadziełak. Karparatyŭnaja jalinka
U hety soniečny pieradapošni dzień staroha hoda praca ŭ ich ofisie išła žvava. Dziaŭčaty ŭzbroilisia nažnicami (chto zvyčajnymi dla papiery, chto manikiurnymi) i vyrazali ź vialikich arkušaŭ roznakalarovaj papiery minijaciurnyja jalinki.
— A čamu mienavita jalinki? My ŭ škole śniažynki vyrazali,— skazała adna z supracoŭnic.
— Nu, jon skazaŭ, što ŭ nas buduć jalinki, — adkazała druhaja.
— Chm, dzivak, — pacisnuła plačyma treciaja.
— U mianie ŭžo palcy balać, — kinuła nažnicy čaćviortaja i adchisnułasia na śpinku stuła.
— A adkul uziałasia hetaja ideja?— vyrašyła ŭdakładnić pieršaja.
— Aj, — zakaciła vočy druhaja. — Kazaŭ, što ŭ jaho siabar taksama niejak z papiery jalinku zrabiŭ. Toj pakazaŭ jamu fotku, nu a našamu durnieńkamu spadabałasia. Voś my zaraz budziem hetak ža…
— A navošta tady šaryki i lampački? — spytała treciaja dziaŭčyna.
— Kab ja viedała, — pakruciła hałavoju druhaja.
— Što tut ździŭlacca? Uziali studenta na padpracoŭku, — šmatznačna kinuła čaćviortaja.
— Zatoje hrošaj šmat nie prosić, — vyzirnuła zza kamputara namieśnica dyrektara, jakaja taksama była zaniataja vielmi adkaznaj spravaj: pierapisvałasia z šefam, što pa sumiaščalnictvie byŭ jaje mužam i rabiŭ zakupy na zaŭtra.
— Nu, narezali my hetych jalinak, a ciapier što? — znoŭ spytała adna ź dziaŭčat.
— Davajcie stepleram sšyjem i paraźviešvajem, — prapanavała druhaja.
— Tak, davajcie, — pahadzilisia astatnija i ŭzialisia za novy etap raboty.
— Dyk a lampački z šarykami?
— Lampački na akno paviesim, a šaryki ja damoŭ zabiaru, — adhuknułasia namieśnica.
— Nu, viečna ŭsio sabie ciahnie,— prašaptała adna dziaŭčyna druhoj. — Ja b, mabyć, taksama zabrała b.
— Uhu, i ja, — kiŭnuła taja.
— Voś tamu ich i zabiaru ja, bo vas čaćviora i vy nie damoviciesia, — nie adryvajučysia ad manitora, pavučalna pramoviła namieśnica.
— Chełoŭ!— uvaliŭsia ŭ ofis zadavoleny saboj studentprahramist, jakoha jany dahetul abmiarkoŭvali. — Damy, kupiŭ torcik i nie tolki, jak i zahadvali!
Jon zuchavata skinuŭ kurtku i pastaviŭ trafiei na bližejšy stoł.
— A čaho lampački na akno paviesili? — pacikaviŭsia jon.
— Nu, a kudy ich? — paviarnulisia da jaho dziaŭčaty, kožnaja ź dziasiatkam kryvych papiarovych jalinak u rukach.
— Blachamucha! — vybuchnuŭ jon. — Vy navošta papieru pašastali?
— Nu, ty ž kazaŭ, jalinki budziem rabić! — abureńniem na abureńnie adkazali dziaŭčaty.
— Uu… — prahudzieŭ chłopiec, nie navažyŭšysia acharaktarazavać supracoŭnic peŭnym terminam.
Jon sarvaŭ z akna lampački i, padchapiŭšy pad pachu skrynku z šarykami, rušyŭ preč z ofisa. Dziaŭčaty moŭčki stajali, pazirajučy na dźviery, za jakimi jon źnik. Navat namieśnica dyrektara ŭźniała hałavu. Praź niekalki imhnieńniaŭ student viarnuŭsia. Dziaŭčaty zaŭśmichalisia jamu, ale jon tolki chmyknuŭ, zabraŭ šampanskaje z tortam i syjšoŭ kančatkova.
31 śniežnia, aŭtorak. Siabroŭskaja jalinka
— Tak, dziaŭčaty na kuchniu, Maks za sierviroŭku stała, ty, Mocia, u nas śpiec pa jalinkach — tamu davaj, napierad. A ja trochi pasiadžu, mnie ŭčora na pracy stresu chapiła, — Vital pavaliŭsia ŭ fatel i schapiŭsia za hitaru. — Takija durnicy, vy nie ŭjaŭlajecie…
— Za try dni ŭ vas, zrazumieła, nie znajšłosia času jalinku ŭpryhožyć, — navat nie zvaruchnuŭsia ź miesca Maciej, što stajaŭ, prytuliŭšysia plačom da vušaka.
— Nie, — surjoznym tonam adkazaŭ Vital i, zapluščyŭšy vočy, uziaŭsia biazładna rvać struny.
— Daj siudy, — kinuŭ na stoł survetki Maks i, vychapiŭšy ŭ brata hitaru, pačaŭ hrać toje samaje.
— Jalinka! — kinuŭ u pavietra Vital, soładka vyciahvajučysia ŭ fateli.
Maciej coknuŭ jazykom i marudna paploŭsia da rastapyranaha dreva.
— A pastavić jaje pobač z razietkaj nielha było.
— Słuchaj, nu, što ty ŭvieś čas burčyš? Vaźmi padaŭžalnik.
— Nu, dyk daj padaŭžalnik.
Vital razdražniona chrapanuŭ.
— Bratačka! — kliknuŭ jon i, trochi pačakaŭšy, skazaŭ:— Da dziaŭčat schavaŭsia na kuchni i nie adhukajecca, chalera. Kali paśpieŭ? Zaraz pryniasu.
Vital viarnuŭsia z susiedniaha pakoja i zhruziŭ usio na padłohu kala jalinki:
— Na tabie padaŭžalnik, i dadatkovyja lampački na, i jašče śpiecpryz vyklučna dla ciabie: Dzieda Maroza trymaj.
— Uhu.
— Voś zaŭždy, staraješsianamahaješsia, a tabie ŭ padziaku «uhu»,— paskardziŭsia Vital vatovamu dziedu i, pačuŭšy, jak źvinić damafon, padchapiŭsia: — O, apošniaja maja Nadzieja jdzie.
Miarkujučy pa tłumie ŭ vitalni, «nadzieja» pryjšła nie adna, a ź dziasiatkam tavaryšaŭ.
— Nus, što vy prynieśli da śviatočnaha stała, šanoŭnaja? — žartaŭlivaŭračysta spytaŭ Vital.
— Cha! Ceły pakunak! — dziorzka adkazała šanoŭnaja. — A ŭ vas tam takija piensijaniery śmiešnyja z kocikam na pavadku pa dvary špacyrujuć…
— U kaho tam ceły pakunak? Z pakunkami siudy! — z kuchni zakamandavali dziaŭčaty.
— Nu, a dzie vaš Kot Maciej? Budzie?— zapytałasia Nadziejka, raspakoŭvajučy kłunki.
— U haścioŭni ź jalinkaj korpajecca,— adkazaŭ Maks, žujučy adzin buterbrod i trymajučy ŭ ruce druhi.
— Nie chapać z talerak ničoha! — zakryčali dziaŭčaty.
— Idzi znajomsia, jon dobry, — skazaŭ Vital, padšturchoŭvajučy Nadziejku ŭ plečy.
Taja i ź cikaŭnaściu, i ź nieachvotaj paciahnułasia ŭ zmročnuju haścioŭniu, poŭnuju roznakalarovych cieniaŭ ad uklučanaj hirlandy. Kala jalinki niechta ruchaŭsia.
— Pryvitańnie! Lubiš upryhožvać jalinki?
Maciej pačaŭ łavić pa jalincy niatrapna paviešany šaryk. Vyratavaŭšy cacku, jon zapytalna pahladzieŭ na dziaŭčynu.
— Nadzieja! — zrabiła jašče adnu sprobu paznajomicca jana.
— U jakim sensie? — spytaŭ Maciej.
— Imia, — patłumačyła Nadziejka.— Mianie tak kličuć.
— Aa, — kiŭnuŭ jon i, paviesiŭšy jašče adnu cacku, dadaŭ: — Ja ciabie viedaju.
— Heta nie dziŭna, ja ciabie taksama viedaju. Zavočna.
— Čamu zavočna? Heta ž u ciabie taki brachasty mizerny sabaka?
— Čaho heta jon mizerny? — pakryŭdziłasia Nadziejka.
— Nu, nie vializny ž jon,— paryravaŭ Maciej. — I jašče vy dvaccać piataha jalinku stavili.
— Adkul viedaješ? — napružyłasia Nadziejka.
— Ja žyvu ŭ domie nasuprać.
— Ty što, sočyš za mnoju?
Navat u pryciemku było bačna, jak Maciej pakutliva zapunsavieŭ.
— Dy nie, — saramliva pramoviŭ jon. — U mianie stoł kala akna staić, chočašnie chočaš, a ŭbačyš. Ja adzin žyvu, nudna, a vy tak viesialilisia, ažno zajzdraść uziała.
— Dyk ty što, adzin? Zusim? — zazirnuła jamu ŭ tvar Nadziejka.
Maciej pacisnuŭ plačyma i vyrašyŭ, što narešcie možna ŭśmichnucca.
— Davaj dapamahu, — Nadziejka padyšła da jalinki i taksama pačała raźviešvać cacki. — Voś ža, treba było jechać praz uvieś horad, kab paznajomicca z chłopcam sa svajho dvara. Prosta niejkaja kaladnanavahodniaja historyja!
***
Ksienija Štalankova. Nar. u 1992 u Minsku. U 2012 h. nadrukavany jaje pieršy raman «Advarotny bok lustra», napisany ŭ 16 hod. Dypłamantka premii «Litaraturny debiut-2012» imia Maksima Bahdanoviča, finalistka konkursu maładych litarataraŭ «Ekślibrys» imia Janki Maŭra. Vučycca ŭ EHU.
Kamientary