Pra novuju knihu Anki Upała piša Viera Dziadok.
Niejak u junactvie ŭ mianie byŭ kavaler ruska-habrejskaha pachodžańnia, jon byŭ rodam z Kijeva, a žyŭ u Hiermanii. Pryjechaŭ jon u Miensk, i pajšli my ź im u teatr hladzieć «Raskidanaje hniazdo». Jamu jano aktyŭna nie spadabałasia: «ad mianie dalokija hetyja sialanski straści». Na što ja jamu piareču: heta nie sialanskija straści, heta paŭstańnie nacyi.
A zaŭčora na knižnym kirmašy znoŭ niejkija śpikierki: ciažka zrazumieć vieršy Kupały tamu, chto nie viedaje, što takoje sacha i kasa. A ja viedaju, što takoje kasa, tolki ŭ teoryi. Adnak nie liču, što Kupału treba zvodzić da sielskaj haspadarki. Dy i Miensk, na jaki ŭsie narakajuć, što ŭ litaratury jaho niama — u «Tutejšych» jość sabie.
Heta ja da taho, što strašna rada, što narešcie źjaviłasia litaratura, dzie havorka nie tolko pra bary-lasy, rodny kraj i mova maja. Ja pra knihu Anki Upały «Na zaśniežany vostraŭ». Kniha pra namacvańnie miežaŭ, pra dośvied spaznańnia čužoha i spaznańnia siabie — praz čužoha. Kniha jak tanha: adzin krok razburaje miažu pamiž ludźmi, a nastupny, mahčyma, znoŭ jaje pabuduje.

Bolš niama čaho dadać. Čytać abaviazkova.
Heta taja litaratura, jakuju, mahčyma, možna dać pačytać ruska-habrejskamu kijeŭcu ŭ Hiermanii ci ŭ inšaj krainie śvietu — usio adno jakoj. Śviet vialiki, varta tolki razharnuć «Na zaśniežany vostraŭ».
Kamientary