Imavierny kandydat u prezidenty Viktar Babaryka, jaki ciapier zajmajecca zboram podpisaŭ u svaju padtrymku, adkazaŭ na niekalki pytańniaŭ prychilnikaŭ.

U pryvatnaści jon padzialiŭsia svaimi hustami. «Lublu i katoŭ, i sabak. Samyja chitryja i nachabnyja — heta dvorterjery. Usie sabaki i kotki, jakija ŭ nas byli, za vyklučeńniem pieršaha čau-čau, znachodzili nas sami. I heta vialikaja biada. A maksimum, na jakim my damaŭlalisia, — heta dva sabaki i kotka.
Apošni sabaka, jaki nas znajšoŭ, mabyć, samy darahi ŭ śviecie, kali paličyć kolki jon zžer i kolki złamaŭ. Mabyć, nivodzin čempijon śvietu stolki nie kaštuje».
«Ciapier mnie kažuć, što salonaha nielha, bo hołas sadzicca, čahości jašče nielha.
Lubimaje majo — heta draniki. Ale ŭ maim žyćci byŭ tolki adzin čałaviek, jaki ŭmieŭ hatavać draniki, jak lublu ja. Sapraŭdy dranik — heta ničoha, aproč bulby i soli. Ničoha!
Vielmi lublu ružovaje šampanskaje. Kali pobač siabry, to lublu šašłyk i harełku, ale tolki ŭ miežach razumnaha», — skazaŭ Babaryka.
Pretendent u prezidenty pryznaŭsia, što maje licenziju na palavańnie, ale nikoli joj nie karystaŭsia.
«Za svajo žyćcio ja ni razu nie streliŭ z palaŭničaj zbroi. Ja pierakanany, što palavać — heta niapravilna i niesumlenna. U mianie jość zbroja, palaŭničy bilet mnie byŭ patrebny, kab tolki atrymać zbroju.
Mnie nie zusim padabajecca, što da nas jeduć zamiežniki i dziasiatkami valać źviarynu. Ja razumieju, čamu jany hetaha nie robiać u Hiermanii i Anhlii».
Babaryka ličyć, što Biełaruś nie pavinna być padobnaj da inšych krain. «Nam važna razumieć, što my ludzi, jakija zasłuhoŭvajuć pavahi. I my pabudujem krainu, jakuju chočam. Kaniečnie, chočacca być vysokatechnałahičnymi, jak japoncy. Talerantnymi i niejtralnymi, jak šviejcarcy. Kab była sistema adukacyi, jak u Finlandyi. Sukupnaść najlepšaha dazvolić nam zrabić svaju ŭnikalnuju Biełaruś», — adznačyŭ spadar Babaryka.
Kamientary