Apytańnie na vulicach Mahilova z nahody prodažu «Biełtranshazu».
Jak žychary Mahilova staviacca da kančatkovaj prodažy Rasii AAT «Biełtranshaz»? Ci mieŭ Łukašenka prava pradać majomaść, jakoje naležyć usiamu biełaruskamu narodu? Na hetyja pytańni adkazvajuć minaki na vulicach abłasnoha centra:
— Nie, nie mieŭ. Napeŭna, treba było spytać u naroda, bo
heta ž nie ŭłasnaść Łukašenki. Heta ž pradpryjemstva, paśla prodažu jakoha ŭpłyŭ Rasiei na Biełaruś stanie jašče bolš.I chutčej za ŭsio, hety ŭpłyŭ budzie niehatyŭnym.
— Narod jaho abraŭ, nadzialiŭ pravami. Tamu, napeŭna, razumieje, što, tak, hetaha nie varta było rabić. Ale
kali ŭ vas u kišeni pusta, vy prychodzicie da susieda z prośbaj pazyčyć abošto-niebudź vymušanyja pradavać.
— Nie, nie maje. Jon ža — harant Kanstytucyi. A haspadarčaj dziejnaściu zajmajecca prem'
Prezident nie pavinien ničoha pradavać abo kuplać. Jon nie pavinien mieć svoj prezidencki fond, jaki składaje pałovu biudžetu krainy, abo navat my nie viedajem kolki.
— Treba było z narodam paraicca.Kali jon prezidentam chacieŭ stać na treci termin, jon ža pravodziŭ refierendum. Treba było i ciapier — choć by niejkaje ankietavańnie na ŭzroŭni miascovaj ułady.
— Pry našym kryzisie ŭsio mahčyma, tamu moh. Va ŭsich krainach Zachodniaj Jeŭropy zabastoŭki buduć. A zabastoŭki nikomu i nam taksama nie patrebnyja. Tamu pravilna pastupaje.
— Viedajecie, ja ŭ palityku nie lezu — heta nie maje pytańni.
— Zastaniemsia ž my z čymści, i bolšaje pradajuć. I my pradadzim. Ale, u pryncypie, treba padumać.
— Nie. Tamu što heta naša. I naohuł treba było, ja dumaju, uzhadnić. Naohuł, heta niadobra. Stolki prablem ciapier, i nie fakt, što ich zaraz nie budzie.
— Pavinna być choć niejkaja arhanizacyja, parłamient toj ža, jakaja pierš za ŭsio vyznačaje nie jaho, toje, što jon zachacieŭ, a narodnaja — što narod žadaje.
— Asabista ja — za źlićcio z Rasijaj. Nie baču sensu ŭ našaj niezaležnaści niezrazumieła ad kaho. I haz, i ŭsio…
Usio roŭna my žyviom za košt Rasiei.
— Ja, napeŭna, nie adkažu na hetaje pytańnie. Ja za navinami saču na «Chartyi», ale kamientaryi nie pakidaju. I zaraz nijak nie prakamientuju.
— Składanaje pytańnie. A jon naohuł nie vykonvaje ŭsio, što napisana ŭ Kanstytucyi.
— Nie, heta mianie nie datyčycca.
Skažu vam, a potym buduć prablemy. U mianie jość svajo mierkavańnie! Nu, niachaj, — nie mieŭ prava. U asnoŭnym ludzi tak i dumajuć, ale vam usłych nichto pra heta nie skaža.
-
«Mnie kazali: ty havoryš jak kanadski emihrant». Siarhiej Šupa raskazaŭ pra Vilniu 90-ch, paraŭnańnie litoŭskaj litaratury ź biełaruskaj i adroźnieńni pamiž narodami
-
Łukašenka pavodzić siabie ŭ «makdonaldsie» jak u savieckaj stałoŭcy. I dumaje, što heta kruta
-
Pucin užo pavinšavaŭ Madžtabu Chamieniei, a Łukašenka nie. Čaho čakaje?
Kamientary