Jany pryjšli da nas ź nieba.
Ź nietraŭ dalokaha kosmasu — na Ziamlu, krainu. Raptoŭna zaniali, časova staiŭšysia na dachach i strechach, kožny horad, pasiołak, viosku.
Miensk — stalica i husta nasielenaja vyspa — za niekalki hadzinaŭ uvieś pakryŭsia ćviordym prazrystym rečyvam, jakoje ŭvieś čas vierałomna pieratvarałasia: ciakučaje i zastyłaje, iluzorna lohkaje i ciažkoje, zvykłaje i niezvyčajnaje...
Tyja ź ludziej, u kaho byŭ dar hieraičnaha bačańnia, adčuli Miensk drakonam, što aščeryŭsia kryvymi mokrymi ledziašami-hołkami.
Tyja, chto va ŭsim bačyŭ prajavu mastackaha myśleńnia Boha, prypyniali kroki, sprabujučy pačuć muzyku hrandyjoznaha arhana vysokich budynkaŭ u vertykalnych trubkach ź lodu.
Tyja, chto zaŭsiody hladzieŭ tolki pad nohi i vychodziŭ vonki ŭ asnoŭnym dla taho, kab najchutčej dabracca da miesca zdabyčy zarobku, vymušanyja ciapier byli balansavać, jak cyrkačy, na adkryta biessaromnym lodzie...
Dzieci viščali!
I ŭsie — padali, padali, padali.
Poŭny varyjant artykułu hladzicie ŭ hazecie "Naša Niva".
Ludka Silnova
Kamientary