Nobeleŭskaja laŭreatka ŭ halinie litaratury Śviatłana Aleksijevič dała pres-kanferencyju ŭ Berlinie. Značnaja častka pytańniaŭ ad niamieckich žurnalistaŭ tyčyłasia palityčnaj sytuacyi ŭ Biełarusi. Prapanujem vašaj uvazie niekatoryja cytaty z adkazaŭ piśmieńnicy.
Pra ciapierašnija prezydenckija vybary u Biełarusi:
«My ŭsie majem padazreńnie, što dla Łukašenki niavažna, jak my hałasujem. Jak kazaŭ Stalin, niavažna jak hałasujuć, a važna, chto padličvaje. Tut nibyta toj vypadak. Tak što nichto z nas nie čakaje nijakich siurpryzaŭ, i ŭsie majuć adčuvańnie: toje, što ŭ Rasiei i Biełarusi — usio heta nadoŭha».
Pra biełaruskuju apazycyju:
«Tyja ludzi, jakija ciapier nazyvajucca apazycyjanerami, nie razumiejuć toj adkaznaści, jakaja lažyć na ich. Jany bolš zaniatyja svaim samalubstvam».
Pra adnosiny Łukašenki da vajskovaj avijabazy, jakuju Rasieja choča raźmiaścić u Biełarusi:
«Ja nia dumaju, što jon sapraŭdy suprać bazy. Ja dumaju, što jon tarhujecca — jon spadziajecca, što Rasieja daść jamu hrošaj. Heta jahonaja viadomaja hulnia: Kali kiepska z Rasiejaj, jon paviartajecca ŭ bok Eŭropy. Za hety čas u Eŭropie pamianiałasia kiraŭnictva — kožnyja čatyry hady prychodziać novyja ludzi, i jany dumajuć, što pierahulajuć Łukašenku. Jany sprabujuć heta zrabić, nia viedajučy, što heta nienadziejny čałaviek, i kali Rasieja daść jamu hrošaj, jon adrazu ž advierniecca ad Zachadu. My heta bačyli — razoŭ piać heta było na našych vačach».
Pra imaviernaść zbližeńnia Łukašenki z Eŭraźviazam:
«Pa-pieršaje, nichto hetaha Łukašenku nie adpuścić. Nia treba navat nijakich «zialonych čałaviečkaŭ», nijakich sałdat. Prosta jamu nie daduć haz ci naftu i ŭsio — my budziem zimu žyć jak na lodzie».
Kamientary