Krytyčny hołas Siarhieja Navumčyka: Jak być z Aleksijevič?
Lohka mahu ŭjavić, jak usprymie navinu pra Nobeleŭskuju premiju maja dačka, kali im u škole ŭ Prazie abvieściać pra navinu: «Hanna, piśmieńnica z tvajoj Biełarusi atrymała Nobeleŭskuju premiju!» — «Tak? Super!»
I hetak sama ŭhanaravańnie budzie ŭspryniata ŭ śviecie: atrymała premiju piśmieńnica ź Biełarusi.
Zdavałasia b, inšaha i być nia moža: farmalna nobeleŭski laŭreat dałučajecca da toj krainy, pašpart jakoj jon maje.
Ale tut pačynajucca niuansy.
Sama mahčymaść nadańnia Nobeleŭskaj premii piśmieńnicy ź Biełarusi, jakaja piša pa-rasiejsku, usprymajecca nieadnaznačna.
U 1998 hodzie ŭ efiry Radyjo Svaboda adbyłasia dyskusija na temu patencyjnaha biełaruskaha litaraturnaha Nobela, pracytuju dva mierkavańni.
Siarhiej Dubaviec: «Asabista ja ničoha nia maju suprać Śviatłany Aleksijevič. I kali b zorki lehli dla jaje ščaśliva, varta było b ščyra paradavacca za piśmieńnicu, jakaja piša pa-rasiejsku. Ale nie za Biełaruś. Bo, paradaksalnym čynam, takaja premija mahła b stać apošnim ćvikom u trunu biełaruskaje movy, jakaja paśla takoha pryznańnia ruskamoŭnaje litaratury ŭ Biełarusi naŭrad ci ŭžo ačomałasia b da paŭnavartasnaha hramadzkaha isnavańnia. Mahčyma, jana b atrymała status irlandzkaje movy, na jakoj jašče havorać sialanie ŭ krainie, dzie siamiora anhłamoŭnych piśmieńnikaŭ nosiać zvańnie laŭreataŭ Nobela».
Alaksandar Łukašuk: «Nobeleŭskaja premija dla Biełarusi — jak Čarnobyl naadvarot. Jejnaje vypramieńvańnie prasiaknuła b žyćcio nacyi na pakaleńni napierad i aśviaciła b na pakaleńni nazad. U hetym śviatle adkryłasia b — i tak stała isnaj — usia Biełaruś, minułaja i budučaja, dla śvietu i dla siabie samoj. Spraŭdziłasia b Kupałava metafara pra pačesny pasad miž narodami. Z Nobeleŭskaha pjedestału zahavaryła b usia našaja zadušanaja, zakatavanaja, rasstralanaja ŭ XX stahodździ litaratura i mova. Jana b uvaskrosła jak Chrystos paśla źniaćcia z kryža. Toje, što ja skazaŭ, — arhumenty słabaści. Vonkavaje pryznańnie, paćvierdžańnie istotnaści isnavańnia, jaho vartasnaści — patrebnaje tym, chto sumniajecca ŭ sabie. Biełarusy sumniajucca. Dla mianie asabista heta byŭ by samy ščaślivy dzień u žyćci. Tolki słabyja viedajuć, što takoje pieramoha».
Mušu pryznacca, što doŭhi čas ja byŭ salidarny z acenkaj Siarhieja Dubaŭca, ale ciapier skarektavaŭ mierkavańnie.
Nie, ja nie mahu prykłaści vyznačeńnie Alaksandra Łukašuka («Čarnobyl naadvarot») — mienavita da Śviatłany Aleksijevič (zrešty, aŭtar vyznačeńnia i nia mieŭ na ŭvazie mienavita jaje — nahadaju, što ŭ 1998 hodzie, kali zapisvałasia hutarka, siarod najbolš vierahodnych biełaruskich piśmieńnikaŭ u jakaści Nobeleŭskich laŭreataŭ nazyvaŭsia Vasil Bykaŭ).
Prosta ja pierakanaŭsia, što my vielmi pierabolšvajem faktar zamiežnaha pryznańnia, zamiežnaha aŭtarytetu, uvohule — zamiežnaha ŭpłyvu na ŭnutranaje žyćcio Biełarusi. Pierabolšvajem najčaściej u palitycy, ale i ŭ kultury — taksama.
Los Biełarusi, jaje kultury, jaje movy, jak i raniej, buduć zaležyć najpierš ad samich biełarusaŭ, ad našaj samaśviadomaści, ad našaj addanaści i salidarnaści. A nie ad Nobeleŭskaha kamitetu Švedzkaj akademii navuk.
Kamientary