Niekali žančynam nie daviarali vykładańnia va ŭniversytetach. Ličyłasia: čamu moža navučyć prafesar u spadnicy? Sofja Kavaleŭskaja dakazała: matematycy. Halina Dubianieckaja demanstruje: filazofii.
Adčuvańnie takoje, što ŭ junactvie Halina čytała šmat Ciutčava i Zabałockaha ź ich raźlitym u pryrodzie boskim pačatkam. A ŭžo ŭ stałym uzroście asnovu svajho paetyčnaha panteizmu zapazyčyła ŭ Benedykta Śpinozy. Adsiul u jaje imknieńnie ŭsłuchacca, uhledziecca, učucca ŭ navakolny śviet, uziać u jaho ryfmy i vobrazy.
pratočvajecca nieba
praź listotu
śviatło i cień
zaviazvajucca ŭ hronki
dy łaščycca da skury
letucienna
jadvabny viecier
vietrany jadvab
kryłataju
smarahdavaj istotaj
prysieła leta
na ražok staronki
imhnieńniem
zapałonienaja viečnaść
dy ŭ łokci ŭdrukavanaja
trava
Paet umudrajecca ŭłavić samaje važnaje dla ŭsiakaha niepabočnaha naziralnika — usiopranikalnaść pryrodnaj isnaści. Nia tolki śviatło i cień pieraplatajucca, źviazvajucca ŭ vuzieł, u nieparyŭnaje cełaje, ale j viecier robicca častkaj jastraba, jak jastrab u palocie źlivajecca ź vietram, i cień ad jaho kryłaŭ robicca adnačasova miažoj dla śviatła, što płaŭna pierachodzić u cień. I tolki trava nia zmoža praniknuć unutr čałaviečaj istoty, abmiažoŭvajučysia amal što drukarskim adbitkam na łokci.
Zrešty, u hetym viny travy niama. I być nia moža. Prosta čałaviek — istota takaja, jakaja navat z pryrodaj uzajemarazumieńnia dasiahnuć nia moža. Choć, zdavałasia b, na pieršy pohlad, častkaj jaje źjaŭlajucca.
Adsiul — i bol, ułaścivy čałaviečaj dušy. Pryroda bolu nie adčuvaje, a čałaviek — adčuvaje; u hetym i adroźnieńnie.
jość akno a leśvicy niama
ci ŭsio — darma?..
o tolki
dzie žyvie sapraŭdnaść adkažy
nie na kryžy
zrok moj narešcie vyrviecca pad promni
praz hety bol praz hety bol
krok moj niaŭciamny adchili ad hetaj projmy
i nie dazvol
Dubianieckaja hladzicca ŭ Pryrodu jak u biezdań, poŭnuju nieźličonych zorak. Ale jak by ni prasiła jana Ŭsiavyšniaha advieści jaje ad hetaj biezdani, usio roŭna ciahnie tudy zazirnuć. Paety padobnyja da dziaciej, jany adkryvajuć sabie śviet upieršyniu i zanava, nibyta niama nijakich papiarednikaŭ, nibyta ty — i jość pieršaadkryvalnik. I kali ty nie adkryješ hetaha śvietu, jon i zastaniecca — nazaŭsiody! — nieadkrytym.
Hetaje adčuvańnie pieršaadkryvalnika Dubianieckuju nie pakidaje, pra što b jana ni pisała. Pra kachańnie i pra smutak, pra zimu i pra leta, pra pačućcio i niačułaść — usio ŭpieršyniu. I ŭsio — na poŭny adryŭ, abryŭ pupaviny, razryŭ aorty, jak u apošni raz.
tonkaju ŭśmieškaju
kvadra apošniaja
lustrycca ŭ ciemry vytokaŭ
lot zaślaplony
miž śmierci-ŭvaskrošańnia
žar darahich apiokaŭ
U paetyčnym śviecie Dubianieckaj niama miesca dla drobiaziaŭ — prosta tamu, što samich drobiaziaŭ niama. Jość niešta inšaje, dziŭnaje, zachutanaje ŭ kalarovy tuman.
pryjdzie spatola ci
zhorknie j vysachnie smaha
ale nia kinie vada namyvać
adlustroŭki
ź niejkich uźmiežžaŭ
kudy nie siahaje razvaha
kolišni smutak viartajecca
ŭzdycham palohki
ćmieje miž chvilami vodśviet
niejčych pahladaŭ
lubych niaznanych
asmužanych dallu abliččaŭ
niešta niaŭčutnaje
prosić-nia-prosić spahady
niešta niaŭciamnaje niekudy
kliča-nia-kliča
Tut nibyta i karcina jość, i detalami śviadomaść čytača paet nie abciažarvaje. U paŭtumanie, paŭzmroku, u razmytych konturach rańnich francuskich impresijanistaŭ možna znajści takoje — ci ranym-rana, kali nad vozieram pačynaje ŭstavać lohkaja, jak dychańnie kachanaj, biełaja ciopłaja para. Panteizm niezdarma filazofija ŭsioadzinstva, adzinstva Pryrody, Boha i Čałavieka. Dubianieckaja, spaviadajučy panteizm, adzinstva hetaje adčuvaje i starajecca pakazać jaho, nie spraščajučy i nie ŭskładniajučy suviazi ŭsich troch pačatkaŭ Isnaha. Navošta spraščać, kali byćcio ŭsio roŭna padobnaje da pavucińnia, dzie čałaviek trymcić matylkom? Navošta ŭskładniać, kali składanaści chapaje nastolki, što nia toje što čałaviek — Boh naŭrad ci raźbiarecca. Lusterka — voś rola, jakuju adviała sabie paetka Dubianieckaja.
Ale hetaje lusterka — nia toje, što ŭ vypadku z Alesiem Badakom. Badak baicca zirnuć u lusterka, tamu što baicca nia ŭbačyć u im adlustravańnia. Dubianieckaja ŭ lusterka hladzicca, ale hetaje lusterka — tolki adno ź lustraŭ, pamiž jakimi apynajecca Halina. Jana staić pasiaredzinie lustranoha pakoju, nibyta pad abstrełam ułasnych pohladaŭ, pamnožanych storazova, tysiačarazova, miljonrazova. Taki efekt biezdani, što adkryvajecca čałavieku, jaki apynuŭsia pamiž lusterak.
morak na dnie viroŭ
studzić krutyja ŭzvary
cicha pratočacca ŭ kroŭ
jaje dryhvianyja čary
z pasmaŭ pavolnaj pary
z vodaru ajaroŭ
povied platuć imšary
pad pierašept viatroŭ
tryźniać na dnie viroŭ
stojenyja abšary
mnie atrucili kroŭ
jaje dryhvianyja čary
Ale Dubianieckaja nie spyniajecca. Jana zaciahvaje da siabie, u strašnuju, mahičnuju lustranuju biezdań tych, kamu nakanavana zrabicca jaje dvajnikami. Taki efekt datyčnaści da biezdani.
zabłukaješ: nie spatkaješ
a spatkaješ — nie spaznaješ
pierastupiš: nie razhledziš
a razhledziš — nie dastanieš
Ale — ciahnie!
…heta čas kali ŭ pryciemku molacca
zołkija kvietki
i niabačnaje mora
varožyć kirunak luby
tut pakinuli srebnuju vopratku
siostry-padletki
i ciškom padchapili i źnieśli jaje
hałuby
Važnaje samaadčuvańnie. U biezdań možna spuskacca pavolna, paŭzučy, karaskajučysia, čaplajučysia za kareniščy. Možna padać, krykam spałochu i adčaju pradrakajučy ŭłasnuju pahibiel. A možna łunać, jak łunaje ŭ biaźvietranuju pahodu śpisany vieršami papiarovy list, łunać tak, jak byccam napieradzie jaho čakaje — Viečnaść i možna nie śpiašacca, tamu što jakraz padzieńnie ŭ Viečnaść — adzinaja forma biaskoncaha palotu, maršrut jakoha pieraborliva prakładvaje Los.
nie zbajusia — o nie! — Darateja
ja sama na niabiosy chvareju
kolki tryźniŭsia mnie hety krok
raschinała duša abałonku
i vyprostvała ŭ biezdań dałońku
dzie — u ciemry pad skuraju tonkaj —
pulsuje śviatło jak kroŭ
daj ruku Darateja siastryca
ja tabie nie dazvolu raźbicca
ia nia noša tvaja a kryło...
Jak by ni nazyvała Dubianieckaja svajho dvajnika — u dadzienym vypadku Daratejaj, a mahła b i Larelejaj, i Marharytaj, i Izoldaj — usio roŭna hetaje svajo adlustravańnie ŭbačyła b paetka ŭ lustrach Viečnaści. Heta joj adkryłasia mudraść śpisanaha papiarovaha lista — pra toje, što ničoha nie źnikaje, usio zastajecca. Pamiatajecie dyjaloh u «Majstru i Marharycie»:
— Dastajeŭski pamior!
— Pratestuju! Dastajeŭski nieŭmiručy!
Dubianieckaja pra heta nia piša. A moža, piša, prosta ja nie čytaŭ. Ale jana žyvie ŭ śviecie, jaki praciahvaje čuć čytańnie vieršaŭ Bahdanoviča i Błoka, muzyku Maniuški i Mocarta, rypieńnie drukarskich stankoŭ Skaryny i Hutenberha. Hety śviet splatajecca z dychańnia miljonaŭ, i miljonaŭ, i miljonaŭ ludziej — tych, čyje imiony my šanujem, i čyje — nieviadomyja. Ale taja para, čyimści paŭsonnym dychańniem ranym-rana ŭźniataja nad małočnym ciopłym vozieram, tyja pierystyja abłoki, čyjojści ŭładnaj rukoj raskidanyja pa bieła-błakitnym niebie, tyja haliny dreŭ, vuzłavatyja, nibyta čyjeści spracavanyja palcy, praciahnutyja da surazmoŭnicy — usio heta ŭciamna joj.
Heta i jość — filazofija žyćcia Paeta. Chacia, moža stacca, ja pamylajusia i nie razhledzieŭ nadpisaŭ na tonkim biełym liście, što płaŭna kružlaje nad biezdańniu.
Ale hetaje padzieńnie, hety palot i jość — paezija.
Tamu što kali list skamiečany, to jon imkliva lacić — u koš dla papiery. I tam užo prosta ničoha nie razhledziš. Navat počyrku.
Kamientary